Wednesday 10 December 2014

Rupa

Rupa

Tog jutra padala je kiša i duvao je vetar i bilo je hladno, pa je ugledni advokat Dane Tužbalić odlučio da ostane u svom krevetu. Probudio se rano ujutru, kad i obično, ali nije ustao. Ležao je u krevetu i razmišljao. Sve te godine advokatske prakse tražio je rupe u zakonu i sada je konačno  upao u jednu.  Rupa je bila duboka i nije znao kako   da izađe. Rešio je stupi u štrajk, prežderavanjem.

Prve nedelje štrajka ugojio se nekoliko kila. Po ceo dan je ležao u krevetu, gledao TV i jeo. Fino se odmorio. Prijalo mu je. Svakodnevno su ga posećivali prijatelji koji su mu pružali podršku. Donosili su mu hranu koju je on, revoltiran, trpao u sebe.

Prolazile su nedelje, pa meseci, a  Tužbalić je ostajao neumoljiv u svojoj nameri. Brzo je nabacio pedesetak kila viška, a do kraja godine i čitavih sto.  Pozvao je novinare oko svog kreveta, želeo je da se obrati javnosti. Hteo je da podeli svoj primer, da njegova reč dopre do svih drugih koji su upali u rupe.

I dok je proždirao pileća krilca, masnih ruku i masnih usta, obratio im se: „ Rupa je dublja nego što je bilo ko od nas mogao da pomisli i da bi izašli iz nje treba da sarađujemo. Svi smo mi saučesnici, a mnogi protiv svoje volje. Od tih mnogih, mnogi, opet, ni ne znaju da to ne znaju. I dok je tako, biće rupa u koje ćemo upadati.“ Na pitanje novinara dokle misli da štrajkuje prežderavanjem, Dane im je odgovorio jednim sočnim zalogajem roštilj kobasice.

Nestrpljivo je čekao sutrašnje naslove u novinama. Od uzbuđenja nije mogao da zaspi, te je noć proveo hraneći se.

Svanulo je, a on je već držao novine svojim debelim prstima. Naslovna strana jednih glasila je: „Nekada ugledni advokat, danas sere u bure“. Druge su opet obaveštavale da mu treba još pedeset kila kako bi se upisao u Ginisovu knjigu rekorda kao najdeblji advokat ikada. Treće su pisale o raskalašanom životu elite: „Dok narod gladuje, elita se prežderava“ Tužbalić je bio razočaran i upao je u depresiju, a kad je depresivan onda jede mnogo više nego inače.

Posle medijske hajke i rušenja njegovih ideala, vrlo brzo je ostao sam i zaboravljen. Posećivali su ga tek poneki avanturista ili starleta, čisto da opale jedan selfi sa njim. Hranu je naručivao iz restorana brze hrane, prao se sunđerom, novine više nije čitao.

Jednog dana mu je pozlilo. Stigli su spasioci, poneli su dizalice sa sobom. Skinuli su krov, napravili rupu na plafonu, privezali ga sajlama i probali da ga podignu. Kada je bio na pola puta izeđu kreveta i velike rupe na plafonu, konačno je video izlaz i poverovao u svoju pobedu. Još pola metra i izneće ga kroz rupu, iz rupe, a onda su sajle od tereta popucale, tresnuo je od pod, pritom napravivši rupu na njemu, kroz koju je propao u podrum, rupu ispod kuće.

Sve te godine advokatske prakse, Dane Tužbalić, tražio je rupe u zakonu i sada je konačno  upao u ne jednu, nego u tri. „Što sam tražio to sam i dobio“, pomislio je na hladnom podu podruma, a zatim zapazio bure sa kiselim kupusom.







Wednesday 3 December 2014

Prevara

Prevara

Probudio sam se u pola noći. Najgore vreme za težak san, ni odmaran da ustanem, ni kadar da ponovo zaspim. Probudio me mučan smrad. Kao nešto da mi je crklo ispod kreveta. Pogledam tamo, kad ono ništa. Prašina, paučina, čak nema ni iznošenih čarapa. Čudno. Pogledam malo po sobi, sve redovno, ostao upaljen TV. Na programu noćne vesti, podsećaju one što su se tek probudili da ništa nisu propustili, obaveštavaju one što tek idu na spavanje  da će sve biti isto i kada se probude.  Smrdi mi na prevaru.

Gasim TV, smrad ostaje. Idem do kuhinje, možda se nešto pokvarilo u frižideru. Otvaram ga, unutra nema ništa. Otvaram prozore, nek se malo izluftira, nije odavno... Umesto da smrad izvetri, postaje još jači. Smrdi mi na prevaru.

Napolju zora sviće, napuštam objekat. Prošetaću malo, da se nadišem. Grad se polako budi, i dalje osećam smrad. Grad se budi sve brže, smrad se širi sve jače. Ulice se pune ljudima, putevi automobilima, a vazduh smradom. Otežano dišem, moram negde da se sklonim, ugušiću se. Smrdi mi na prevaru.

Utrčavam u kafanu, tek se otvorila. Radnik iz noćne pije pivo, a dvojica za stolom pored kafu. Na trenutak deluje bezbedno, a već sledeći smrad mi ulazi kroz oči, pa direktno na mozak. Moram da se saberem, naručujem kafu, otpijam gutljaj i vraćam ga u šoljicu. Smrdi. Smrdi mi na prevaru.

Vraćam se na ulicu, smrad se sliva niz pločnik. Ulazim u prodavnicu, treba mi sredstvo protiv smrada. Otvaram vrata, zapljuskuje me smrdljivi talas, baca na trotoar, a bujica odnosi. Smrdi mi na prevaru.

Vraćam se u stan, brzo zatvaram prozore, ali sada je kasno. Skidam smradom natopljenu odeću i utrčavam u kupatilo. Puštam vodu i trljam se. Trljam, trljam, trljam, ali smrad ne odlazi. Uvukao mi se pod kožu. Smrdim.  Prevaren sam.




Monday 1 December 2014

Povratak u budućnost

Povratak u budućnost

Vreme nekada sporo prolazi, nekada brzo, primetio je Ajnštajn. Samo tako ga možemo osetiti, a sve ostalo u vezi s njim je obična, najobičnija birokratija. I tim tempom, sporo-brzo, pečat-potpis stigli smo do budućnosti.

Nama se budućnost dogodila neočekivano, iako smo znali da nabujalo dolazi. Uhvatila nas je u emotivnom raskoraku, nezgodnoj pozi. Dok smo nostalgično gledali u prošlost, rasipajući sadašnjost, ona se desila.

I eto te sada sediš u pocepanoj fotelji, u oronuloj, zagušljivoj kući, osećaš se na vlagu i buđ i razmišljaš o vremenskoj mašini. Dok klinci preleću rupe na putu, svojim letećim daskama, zujanje njihovih vozila ti blokira misli. Malo ti treba da potoneš u njih, a  kad kreneš da toneš ka dnu, nikad stići. Uopšte nije jednostvno dodirnuti dno. Do njega ima dugo da se tone, kroz hladne, mračne, neistražene dubine pune zubatih i okatih demona. Kada konačno dotakneš dno, primetićeš da je tvoja lađa potonula davno pre tebe, eno je tamo leži, sva u rđi i algama.

Isto je tako i s letenjem. Ako se previše pribiližiš Suncu, spržiće ti krila, a gde bi drugo leteo nego na Sunce? Nisi ti ni riba, ni ptica, čoveče. Hodaj! Hodaj i razmišljaj. Hodaj kroz razum i poželi da si lud. Što pre poludiš, duže ćeš ostati normalan.

I kako je zujanje zamaklo za ćošak, misli opet nadolaze. Gde bi stvarno išao kada bi imao vremensku mašinu? U srećna vremena? Da li ona izgledaju isto kao kada si ih napuštao, ostavljajući uspomene za sobom? Srećniji si sada u toj pocepanoj, prašnjavoj fotelji i to te izluđuje. I to je dobro...

Sve ostalo je ko će kome po što jeftinijim cenama. Jer budućnost je takva, jeftina i lako dostupna. U budućnosti je sve jeftino, pa i kvalitet. Kada budeš seo u tu vremensku mašinu, ti se vrati u budućnost jer tamo je sve moguće, ako si lud, a poludeo si još u stara, srećna vremena.  




Monday 27 October 2014

Autoput

Autoput

Bacaš pogled na retrovizor, znoj ti se sliva s čela, dok drugom rukom gasiš otpušak. Pepeljara je prepuna, pikavci ispadaju iz nje i završavaju kotrljajući se po podu. U retrovizoru mrak. Brišeš znoj sa čela i pališ cigaretu. Nigde nikog, dodaješ gas. 

Dan je počeo uobičajeno, nisi znao da li je sreda ili četvrtak. Brkaš ta dva dana s ostalih pet u nedelji.  Probudio si se na parkingu benzinske pumpe. Sipao si gorivo, popio kafu i posekao dok si se brijao. Danas te čekao dug put, baš kao i svakog petka.

Ideš samo pravo i ne možeš pogrešiti. Put je ravan, a okoliš monotona. Kasetofon ti jede kasete, a radio nema dometa. Zaboravio si da isprazniš pepeljaru. Nigde nikoga na pisti, nema preticanja. Pališ cigaretu, ubija ti apetit. Do prvog bi trebalo da stigneš.

Zaboravio si vozačku, zaboravio si na to, posto si zaboravan. Samo drži pravac. Sviraj, sviraj jače, stisni sirenu i drži je, udari glavom od nju, jače. Sad se smiri, zapali i drži pravac. Kada popušiš do kraja, onda sve to ponovi i još vrišti, ali drži pravac. Nema skretanja, nema bekstva, put ti je kavez, a auto lanci, dobro si se ti jutros i obrijao.

Pao je mrak. Nigde nikoga, dodaješ gas. Upućuješ još jedan pogled u retrovizor, da se uveriš. Kad tamo, farovi se pale. Bio si u pravu! Koči! Pusti ga da te pretekne... Budala, nema pojma gde se uputio... Evo ga i znak za pumpu, odmor bi ti prijao. Sutra je novi dan, ponedeljak. Ili utorak... Taman da isprazniš pepeljaru. Do prvog bi trebalo da stigneš, ali prvo završi tu cigaretu.








Monday 20 October 2014

Istorija

Istorija

U manastiru Hilandar, vrata od podruma starija su od mnogih današnjih nacija i niko ne obraća previše pažnje na njih kada silazi u podrum. Manastir su obnovili Stefan Nemanja i Sveti Sava krajem 12. veka. Trpezarija je izgrađena u 14.veku, a  u okolini manastira nalazi se maslinovo drvo koje je zasadio car Dušan Silni ili već neko po njegovom naređenju. To je istorija jednog naroda . I jednog maslinovog drveta.

U Americi, istorija je figurica Supermena stara pedeset godina ili sedmi broj stripa Spajdermen u kojem gostuje Vulverin, a čija vrednost iznosi milion dolara koliko je dovoljno i za organizaciju parade po sopstvenom ukusu. Kada se Amerikanac na tavanu saplete od dvd plejer ( koji je tamo podigao pre nego što je kupio LCD 3D TV, a posle spuštanja video rekordera, katodnog televizora i prva dva modela plazme u podrum, odmah pored satelitske antene, koje se rešio posle uvođenja interneta, a pre kablovske) on pomisli da ga to Sovjeti špijuniraju ili teroristi lociraju, čiji je već red. To je fast food istorija.

U širem centru grada nalazi se (još) jedna napuštena fabrika, polupanih prozora i pokradene stolarije. Bivši radnik prolazi pored nje svaki dan kada ide na pecanje. Dok su postojala vrata, često bi i ulazio u samu zgradu gde bi provodio osam časova dnevno, radeći, a za to bi mu čak bilo i plaćeno. Danas on ide na pecanje, kaže smiruje ga. Kada stigne do kanala gde peca, zabaci u žabokrečinu, zažmuri i pomoli se da upeca zlatnu ribicu da mu ispuni tri želje. Da mu spoji radni staž, isplati zaostale plate i bude večera. To je istorija jedne generacije.

Ono što je danas, to ti je sve vreme sveta koje ćeš ikada imati na raspolaganju, ono što će biti sutra je ekonomsko propagandni program, a ono što je bilo juče, to je istorija. To je istorija jedne druge generacije. 

Thursday 16 October 2014

Provokacija

Provokacija

-         Jel to neka provokacija?

-         Ni ne znaš kako u Italiji piju kafu, ti to ne možeš zamisliti. Samo je suknu niz grlo, onako vrelu. Ne stignu ni cigaretu zapaliti, a kamoli popušiti. A i bolje! Zlo su te cigarete, skupo. A i ne valja za zdravlje. Ja od danas ne pljugam više! A i ko zna šta mi sve pušimo... Po Evropi skroz drugačiji ukus, kao i koka kola. Jel se sećaš ti starih kolinih flašica? Onih staklenih? Ne sećaš se, ti si bio mali tada, ako si se i rodio. Sada sve u plastici. Ne možeš disati od plastike. Mada, šta znam... Dobro kaže onaj američki komičar. Kako se ono zove... Ima vezan rep...

-         Džordž Karlin?

-         Nije ni bitno. Kaže kako ljudi imaju većih briga od plastike. Svi brinu kako zatrpavamo planetu plastikom, umesto da brinu o sebi. Kaže, planeta je preživela i veća sranja od plastike, ledena doba, zemljotrese, razna čuda, izboriće se i s plastikom. A možda joj je plastika i potrebna pa je stvorila ljude da joj stvore plastiku. Šta bi mi danas bez plastičnih kesa, morali bi poseći sve šume da bi imali za papirne. Mada i ovako ćemo ih poseći. Dok sad pričamo, posečen je jedan fudbalski teren prašume u Brazilu. Lep je taj Brazil, valjalo bi tamo malo otići, odmoriti glavu, plaža, okean, lepe devojke i fudbal. Mada ima i kriminala dosta. Ali ima toga svuda, ne može čovek tako razmišljati. To oni i žele, da se svi zaključamo po kućama, pa da rade onda šta hoće! Kao da to ne rade ni sada, ali opet drugačije je to. Sada policija ni ne bije tako jako, kao pre, ali kad te uhvate...odvaliće te...

-         Jel si ti popio lek?

-         Nisam. Neću da se trujem tim sranjima. To oni i žele, da me ućutkaju. Znaju da znam previše.

-         Aj mi prodaj recept?

-         Hajde. Crvena.

-         Imam 700.

-         Može. I ostavi mi koju pljugu, molim te.

-         Pa jel nisi prestao?

-         Ma jesam, da se nađe...

-         Čista provokacija!

Tuesday 9 September 2014

Pet para priča 2: Špijuni

Pet para priča 2: Špijuni

Poštar je sedeo ispred pošte. Bio je nervozan i paranoičan. Život bi dao za službu i sada je bio uznemiren. Služba je bila ugrožena i trebalo je paničiti.

Baštovan je izašao iz pošte, platio je račune. Račune je trebalo platiti i baštovan ih je platio. Razbio je kasicu prasicu i izazvao gnev brkate službenice. Grabljice su mu bile zadenute za plave, za broj manje radne pantalone.

-       Razbio sam kasicu prasicu, sad nemam para da kupim drugu – reče Baštovan.

-       Pogledaj onu ženu tamo – uznemireno reče Poštar, pogledom upirući na stariju gospođu koja je sedela na klupi pored.

-      Gde ću sada da držim pare? – zapita se Baštovan.

-       Ona žena, to je muškarac. Pogledaj, nosi periku i ima gomilu šminke na licu! Pa ne može žena da bude tako gadna!

-       Zašto sam i razbijao kasicu?

-       Špijun! A pogledaj onog tamo što prosi. Jel vidiš kako je pop samo prošao pored njega, ni ne pogledavši ga? Šta ti to govori? Špijuni! Rade u paru!

-       Da nisam razbio kasicu, ne bi imao da platim račune...

-       A vidiš li ti ovu žensku u crvenoj haljini?

-       Jel i ona špijun?

-       Nije, ali je dooobra. A onaj tamo suvi?

-       Špijun?

-       Ne, al na teškim drogama!

-       Da nisam platio račune, imao bi kasicu!

...

Starija gospođa se podvrgla plastičnoj operaciji i postala stariji gospodin. Ili je bilo obrnuto.

Pop je otvorio teretanu s posnim režimom ishrane, a prosjak se odselio za Italiju da prodaje pečeno kestenje.

Atraktivna devojka se dobro udala.

Suvi na teškim drogama učlanio se u političku stranku i postao lokalni sektretar za zaštitu životne sredine.

Poštar je ostao veran službi, a Baštovan je kupio novu kasicu prasicu, da bi je kasnije opet razbio kako bi mogao da plati račune.


PRETHODNE AVANTURE POŠTARA I BAŠTOVANA: http://mrdjodjo.blogspot.com/2013/03/pet-para-prica.html

Thursday 4 September 2014

Laste beže na jug

Laste  beže na jug

Volimo laste i radujemo se kada nam s proleća dođu. Ipak, ranije kao da ih je bilo više. To je, možda, ipak nostalgija, pre će biti da je nas bilo više.

Ono što znam, ja ih nisam nešto viđao ovog, varljivog, leta. Kao da su se skrivale, kao da im nije bilo do letenja. Sada, kada je ponovo došao septembar, kada je ponovo počela školska godina (ranije kao da je bilo više đaka), laste, ponovo, idu na jug, jer na jugu je blaža klima i prijatan morski vazduh.

Znam to, jer sam ih konačno video. Video sam ih u jatima kako preleću šumovita brda Fruške Gore, ne gledajući za sobom. Bile su dopadljive, pune elana, dok su tako bežale. Prvo ih nema nigde, a onda masovna (e)migracija.  

I nisu jedine. Sada, kada je ponovo počela školska godina, još selica se priprema za put. Ove selice nemaju ništa sa školskom godinom, školu su odavno završile. Nemaju mnogo veze ni s lastama, jer za razliku od njih, ne lete nužno na jug. Za njih je dobar i istok, a još bolji sever i zapad. Razleću se na sve strane. Razlika je u tome i što će se laste vratiti, sigurno hoće. I ako se broj lasta koje se vraćaju, možda, smanjuje, broj ovih drugih što ih čekaju, to svakako čini. Više ništa nije vredno čekanja, pa ni laste.

Vrapci će ostati, njima su dovoljne mrvice hleba. I golubovi su tu, šire zarazu i ne pomeraju se biciklistima sa biciklističkih staza. Ostaće i veličanstveni, opasno ugroženi orlovi belorepani, bar dok ne izumru svi do poslednjeg.

A mislili ste da je zabavno gađati ptice vazdušnom puškom... 


Tuesday 12 August 2014

Da se setiš da poletiš!


Da se setiš da poletiš!




Bačka Palanka ovog avgusta slavi dve decenije Festivala ekološkog pozorišta za decu i mlade, svetkovine posvećene zaštiti životne sredine, kvalitetnom zvuku, kreativnom stvaralaštvu, primenjenoj umetnosti, s daskama koje život znače u samom centru zbivanja.  Sve to, ukršteno sa snažnom, protočnom energijom posetilaca, gostiju, učesnika, volontera i organizatora stvara karnevalsku atmosferu, iz godine u godinu sve vreliju. Sve to, piše, crta, glumi i svira oazu zdravog razuma u sušnim godinama.

Jedna od zanimljivosti vezanih za FEP je činjenica da Bačka Palanka, domaćin pozorišnog festivala, evo dvadesetu godinu zaredom, nema pozorište. Onu zgradu u koju ljudi uđu, sednu i gledaju druge ljude kako se pretvaraju da su neko treći, pa onda tapšu, smeju se i plaču, svi zajedno. To je samo jedna mala zanimljivost, ali eto, nekome možda bude interesantna. Drugima, očigledno, to nije vredno pažnje, sudeći po ruševinama nikada završene zgrade pozorišta u Bačkoj Palanci, stare koliko i sam festival. Šta je bilo pre, pozorište ili festival?

Gde postoji problem, postoje i rešenja. Tražili su FEP-ovci smisao, bez love, ali s ljubavlju, našli su vremena i za heroja, a sada su se setili da polete. To još nisu probali. Opasni lovci na vetrenjače, ti FEP-ovci.  Nezadrživo jurišaju na zapušteno, nikad završeno pozorište, omogućujući snu palančana o magičnoj pozornici da živi na javi.


Otprilke, u vreme kada je započeta izgradnja zgrade pozorišta i kada je osnovan FEP, u Bačkoj Palanci, javila se ideja o izgradnji bazena. To je ona rupa u zemlji,  što se napuni vodom, pa se u njoj može plivati. O tome neki drugi put, kada bude reči o palanačkim perspektivnim vaterpolistima...

Sunday 3 August 2014

Varljivo leto 2014.

Varljivo leto 2014.

Posle blage zime ide vrelo leto. Ili sezona monsuna ili duge, dosadne, hladne novembarske kiše... Ili leto reformskih zakona? Možda više leto u stilu „Ko to tamo peva“, a možda ćemo ga pamtiti i po jednoj slomljenoj ruci...

Kako god, ono još uvek traje i ne nazire mu se kraj. Ko zna kakvih ćemo se još elementarnih nepogoda i ničim izazvanih katastrofa nagledati.

A kako je sve počelo? Juna se više niko ni ne seća. Istoričari će jednom zapisati da je tada Nemačka ponovo postala šampion sveta, a izbilo je i jedno pet ratova po Evropi i bilskom joj Istoku.

U julu je bilo svega. Bilo je i vrelih, letnjih dan ili dva, zatim su gromovi gospodarili nebom, kao da su nas bogovi to, zbog nečega, upozoravali na nešto. Onda se pojavila duga, a iza duge srednji prst umesto kovčega sa blagom, eventualno gej parada.  

Evo ga i avgust, a brodovi još uvek plove Dunavom. Ovi mali prljavi tegljači, Ukrajinci, Bugari i Moldavci kolonijalno prevoze sirovine, a ispred njih ceremonijalno plove Švabe, po poslednji put pokazujući svojim starima šta su sve osvojili, a generacije sačuvale.  Što bi rekao jedan ugledni kontraš: „Treba im naplatiti ekološku taksu, truju nam mentalitet!“

Varljivo leto 2014. godine...Vreme je brzo teklo, sporo prolazilo... Baš je danas lep i sunčan dan, sranje, eno ga ide neki oblak iz pravca Mladenova...



 foto: Lola

Thursday 10 July 2014

Rock Uličari

Rock Uličari

Alo momci, pa niste vi MTV!“ – Cane Partibrejkers

Slatki ste“ – Bebi Dol

Da li si ti to mene upravo intervjuisao na francuskom?“ – Darko Rundek

Prekini da me snimaš, majmune!“ – Rambo Amadeus

Mir, braćo“ – Hornsman Coyote

Pazi malo, mogao si mi oko iskopati tim cd-om!“ – Manu Chao

Između ostalih rekli su o Rock Uličarima.

Ko su uopšte ti Rock Uličari?

To su oni ljudi koji idu i na dobre i na loše svirke, ali nikada ne plaćaju ulaz. Oni ljudi što stoje ispred bine i prave atmosferu, pa kasnije upadaju po bekstejdževima i dižu pritisak. Ko li su tek oni ljudi što akredituju ove ljude?

I tako već pet godina gerilske borbe za po koju lepu reč o muzici. Tek pet godina... Tastatura je njihov mikrofon, a  kada se srode sa svirkom o kojoj prenose utiske, onda izmisle nešto,  iz ispravnih razloga i dubokih uverenja.

Tako na primer, ove izjave gore su izmišljene, ali na osnovu stvarnih situacija. Ako hoće da nas tuže, para nemamo, živimo rock`n`roll jer tako želimo i ići ćemo u zatvor, samo nemaju dovoljno ćelija za sve!

Rock uličari svih zemalja ujedinite se! Srećan nam PETI ROĐENDAN!







Monday 30 June 2014

Ludi Mačor


Ludi Mačor

Šta znaš o Ludom Mačoru?  Znaš da ima dugu, plavu, masnu kosu, da nosi zelene maskirne pantalone, da se u njegovoj pratnji uvek nalazi desetak mačaka, koje se motaju naokolo i da voli glasno i dugo da priča sam sa sobom, obraćajući se prisutnima.Na svako malo, promeni priču. „Truju nas! Udišemo otrove! Nebo je bolesno! Sadite, ne secite drveće! Ljudi, truju nas! Prestanite da dišete, prestanite odmah!“ -  i tako već neko vreme. Pre toga je bila aktuelna ova: „Ništa ne potpisujte! Poništite formulare, poništite vaše živote! Oduzmite im pravo“.

Kruže  priče o njegovom ludilu. Navodno, bio je perspektivan administrator pred kojim se nalazila uspešna karijera praćena svim lagodnostima koje kao takva nosi sa sobom. Imao je tada I vlastiti prevoz, stan sa dve prostorije i lepu ženu. Bio je ludo zaljubljen, a onda je saznao da ga vara s kim stigne. Nikako nije uspevao da shvati, a mučki se trudio, kako to da je njegova atraktivna žena interesantna drugim ljudima, kada je ona njegova zakonska partnerka, a imao je i overen formular o tome. Nije mu palo na pamet da I ona ima udela u tome, ali je u svakom slučaju poludeo i postao Ludi Mačak.

Drugi opet kažu da je alkoholičar, a treći su ga videli kako pretura po kontenjeru. Svašta.

„Pacovi su se nakotili, trebite ih! Poješće vam dušu! Smrt glodarima!“ Ludi Mačor neće stati dok pacovi ne budu poraženi. Njegove mačke i on neće pokleknuti. “Pogledajte oko sebe, pacovi su svuda! I vi ste pacovi, bedni pacovi, samo nećete da priznate glodari jedni, repati. Razotkrio sam vas!”


Za druge, on je gubitnik, čudak, marginalac, a svi oni su za njega budale. I šta zapravo znaš o Ludom Mačoru? Ništa ti nemaš pojma...

Thursday 19 June 2014

Diploma

Diploma

Novine kažu da je ministar policije lažirao diplomu, kao da bi mu bilo bolje da je prava? Našao bi bolji posao, napredovao? Bolja njegova jedna  lažna nego sve vaše prave. A i šta će njemu diploma, kada radi u policiji.

Novine kažu da je Mića kupio doktorat. Pa kada ima para, što da ne kupi. Kupio je i vile, jahte, vlade. Žene to vole, a i on njih. Možeš misliti doktorat.

Novine kažu da najmlađi doktor hoće da beži iz Srbije. Rekli mu da mora da se snađe. Možeš misliti doktorat, i bez njega bi pobegao.

Novine kažu kako magistri rade po kafićima i trafikama, a nisu čak ni doktori.

Novine kažu i da je prosečna potrošačka korpa 65.000 rsd. U moju korpu stane hleb, toalet papir i pivo. Ako imate i decu, svaka čast, pravi ste patriota, ali onda  morate napraviti mesta i za pelene. Šta izbaciti: hleb, toalet papir ili pivo? E to je već situacija. Kada bi u moju potrošačku korpu moglo stati 65.000 rsd, bio bih doktor. Novine kažu, a novine ne idu u prodavnicu, pa ni ne znaju.


Tadiću, vrati se, sve ti je oprošteno. Sad će i Voja. Dosta nam je Tome Diplome. Šta ti je nostalgija...a ko nije nostalgičan neka se tera u tri lepe Švedske.

Monday 16 June 2014

Promena

Promena

Osetio si se spremno za nešto što nadolazi. Priuštio si sebi toliko novih iskustava, neminovno je da ih počneš primenjivati. Kada si odlazio, mislio si to je zauvek. Ali sve je prolazno, a večnost pogotovo. Ona je u našim glavama, a mi nećemo dugo.

Čovek stalno menja mišljenje i to je dobro. Ako ti misliš da je dobro da se vratiš odakle si  došao i nastaviš tamo gde si stao, kako bi priveo kraju posao koji si započeo, onda je to dobro. Samo iskusan čovek pretpostavlja šta je dobro za njega, jer već zna  šta nije.

Šta će biti kada se vratiš, nezahvalno je prognozirati, isto kao ni kada bi ostajao. Dakle, ipak se sve svodi na izbor. U tom slučaju preovladaće urođeni instikt za promenom i iskustvom potkovan dobar predosećaj.

Ništa druže, uspomene su uramljene, a ti put putuj i nek ti je sa srećom.

Friday 13 June 2014

Mundijal

Mundijal

Utakmicom između Brazila i Hrvatske počeo je Mundijal u Brazilu.

-        Druže, može dva jelena! Ne trebaju čaše, ali ostavi čepove.
-        Ma kakav faul! – čuje se iza. A zatim i: „Šutaj, šutaj!“. Pa onda lupanje šakom od sto. Pa čašćenje majke. Pa onda: „Tooooo!“ Hrvatska je povela. Iskreno, ne čini mi se da je lik Hrvat. Mislim da ih čak nešto ni ne simpatiše. Ljuljnula se lova na dvojku.  
-       Druže, može još dva? – i stžu još dva.
-        -Druže, čepovi! – stižu i čepovi, onako nevoljno.
-         Kakva nepravda što Inijesta nije najbolji na svetu! Koliko golova je namestio! Švabe su kolektiv, cenim to. Neimar je kita, jebem mu ja mater!  Što Maradona nije najbolji svih vremena, a ne Pele? Zato što se drogirao. I boli me kurac što Ronaldo vredi sto miliona! – svađajući se, izjavi neki stručnjak.

GOOOL! 1:1. Neimar izjednačio. Bulevar odjekuje od eksplozija petardi. Slavi se! Stvarno šteta što se mi nismo plasirali, sada bi igrali protiv Brazila, a ne kao pre par dana...
Dodaj mu, jebem ti mater! - viče onaj što je igrao na Hrvate.
-          Druže, daj još dva! – i stižu dva, ali zaječarca. I pre nego što bi se ukazalo na grešku, jedno je već otvoreno.
-         Jelen pijemo!
-         A uuuuu... Aj i ti uzmi zaječarsko. – i drugo je otvoreno.
-         Ma može, ali trebaju mi čepovi.
-         Ma jebali te čepovi. Sad ću ti doneti četiri komada. – odlazi, vraća se i baca četiri jelen čepa na sto.
-         Evo ti čepovi! Ja sam vikao iz iksa u iks, al niko mi ne veruje...

PENAL.
-         Jebem ti mater kosooku! – pada tiket... Tole lopove! 2:1
Pa onda pada još jedan gol... Atmosfera je splasla. Kladioničari se više ne nerviraju, petarde su sve već pobacane kod prvog gola za Brazil, konobar je zakuntao...Jedino još Aca Stojanović nešto priča.

-         Ovo je drugi put u istoriji da na prvoj utakmici ekipa preokrene rezlutat još od 1962. kada je Čile preokrenuo protiv Švajcarske – reče Aca.
I šta se bune oni demonstranti, kao brinu za sirotinju. Šta vam je ljudi, dobro je sirotinja. Srećna je, počeo Mundijal.


Sunday 18 May 2014

Bravo Narode!


Bravo Narode!



„Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.“- Ivo Andrić.

Najbolji mogući rezultat koji čovek može da izvuče u meču protiv prirode je nerešeno i to posle herojske borbe, defanzivnom taktikom, na domaćem terenu. Naša majka nam sve pruža, iako smo se sebično odmetnuli od nje. Ali kada kažnjava, nemilosrdna je. Danas smo, opet, svedoci njene naravi i snage.

Kakve su nam bile pripreme za meč, nepotrebno je spominjati. Sve što smo imali, a moglo bi nam sada biti od koristi, rashodovano je, zagubljeno, poharano, rasprodato, propalo... Za novo, nemamo para. Zašto nemamo para, nepotrebno je spominjati. Ono što je u ovom trenutku bitno su ljudi. Izgleda da njih, uprkos velikim naporima, nismo uspeli rashodovati, zagubiti, poharati, rasprodati i upropastiti. Možda nam se tako godinama činilo, ali NE! A malo je falilo da nas ubede u sve to.

Meč je počeo silno za goste. Razbili su nas. Međutim, u trenutku kada nismo znali gde se nalazimo, uspeli smo da konsolidujemo redove. Ljudi su se pogledali. Uzeli su džakove, humanitarne pakete, mobilne telefone i tastature u svoje ruke i pokazali zube. Vojska je opet, po ko zna koji put, stala u odbranu Otadžbine. Umetnici, sportisti, estradni radnici, političari usmerili su svoj uticaj i mogućnosti ka potrebama Naroda. Bivše bratske republike, neke od njih i same u vodi do guše, ponovo su progovorile istim, zajedničkim jezikom... Javili su se i naši emigranti iz svih krajeva sveta i podsetili nas da je Domovina jedina koju imamo! Svi zajedno, krenuli smo u kontra napad!

Bravo Narode! Samo sloga Srbina spasava, a bili su nas ubedili u suprotno. Dozvolili smo ih da nas ubede. Ti isti su upirali prstom i vikali nam u lice kako smo netolerantni, kako smo ovakvi, onakvi, najgori. Tih istih nećete nigde sresti ovih dana... Poslednji put kada su se javili poslali su nam „ohrabrujuću“ poruku koja glasi:“Kada se saniraju posledice poplava, stanovništvo će moći da se vrati NORMALNOM životu.“

Možda bolje da mi sami odlučimo šta je normalan život. Kada pošaljemo reke nazad u njihova korita, ostaje nam da počisitimo nered i krenemo da gradimo. Da sagradimo, osvrnemo se iza, osetimo ponos i tako ponosno zakoračimo u nešto za šta se sami dogovorimo da je normalan život..

Morala je katastrofa da se desi, pa da uzmemo sudbinu u svoje ruke. Nemojmo je više nikada ispustiti!

...

Kao dečak upao sam u moćni Dunav. Nisam znao da plivam i dokle god da sam živ imaću u glavi sliku koju sam video dok sam tonuo ka dnu. To je mogao biti moj poslednji kadar... Na sreću nije i to isključivo zahvaljujući starijem burazeru, koji je skočio za mnom u hladnu reku i izvukao me na obalu. Danas sam odličan plivač... Plivajte ljudi, plivajte kao Čavić, plivajte!

Svim dragim ljudima, koji su tragično izgubili živote u nezapamćenoj katastrofi , nek im je večna slava i hvala!










Thursday 15 May 2014

Savršena žena

Savršena žena

Volela bi da te svi, već jednom, ostave na miru. Kada bi se to dogodilo, popizdela bi jer onda više  niko ne bi obraćao pažnju na tebe. Tada bi pohisterisala, počela da vrištiš i skočila bi pod kola, ali polako, da te ne udare jako.

A pametna si devojka. Pravi si genije, samo ne drži te interesovanje. Skačeš sa želje na želju i nipošto se ne zadržavaš. Čim počneš da se pronalaziš u nečemu, ti bežiš. Imaš strah od vere.

Izgledaš sjajno! Svesna si toga i rado to trljaš drugima o nos. Uživaš u tome. To je tvoja igra, tvoj adut i tvoj trijumf. Tvojih pet minuta, ali tebi je uglavnom potrebno  oko pola sata.

Ambiciozna si, gladna uspeha, ali ne želiš da ides tim putem po svaku cenu. Previše je dugo, neizvesno, sporo…  Ti si više za odmah. Uspeh? Može, ali na zlatnoj tacni, moliću.

Ima nešto u tebi, što druge nemaju, a opet, fali tu još svega. 

Maštovita u realnosti, realna u mašti. U večnoj si potrazi, samo ne znaš šta tražiš. 

Ti si savršena žena, za psihijatra. I neodoljiva si… 

Tuesday 6 May 2014

Sveti Đorđe ubija aždaju


Sveti Đorđe ubija aždaju

U pletenu korpu jedne gospođe, napunjenu specijalno za slavski ručak, stalo je sledeće: 2kg krompira, 1kg šargarepe, glavica kupusa, 1kg paradajza, pakovanje rezanaca, pakovanje mini-kobasica, jedan odrezak i velika, najdeblja, najskuplja slavska sveća.

Skromno… Nekada su ljudi, u dobra stara tranziciona vremena, dizali kredite za slavsku gozbu. A danas, skromno… Vraćaju se duhovnim vrednostima, kad nemaju para da to proslave po svetovnim običajima, sa sarmom, pečenjem i litrama vinjaka.

Možda je gospođa biljojed? U tom slučaju, mini –kobasica bi bila ponuđena gostima.

Možda joj se okreće jagnje kod kuće, a ona bila u prodavnici da nakupuje za salatu. Možda, ali bi joj tada trebale bar dve glavice kupusa.

Možda slavi slavu sama? Smučilo joj se sve.

Zar je greh imati bogatu trpezu jednom u tri, četiri meseca?

Joj sirotinjo, i Bogu si teška, što bi rek’o Džej.

A možda je onaj biciklista što je opljačkao banku, učinio to kako bi imao da proslavi slavu? Da proslavi slavu, kupi nešto za obući, poplaća troškove, povrati dugove, popije pivo, zameni kočnice na biciklu i još da ostavi malo sa strane, pa da ima za bekstvo što dalje odavde.


Sveti Đorđe, molim te, ubij već jednom tu prokletu aždaju!




Monday 28 April 2014

Ogledalo


 Ogledalo

       -   Zašto ćutiš!? – poslednjim trzajevima drskosti upućuješ pitanje osobi koju si oduvek smatrao najboljim prijateljem. Po prvi put ostaješ uskraćen za odgovor.

                   -    Reci nešto!

Opet ništa. Samo otekle oči, obrasle mrtvom kožom. Nema sjaja, nema više uspomena, nema više nadanja.


 Šta ćemo? – snižavaš ton.


           Nemoj sad da me napuštaš… Molim te…

Ali on to upravo i čini. Napušta te. U njegovim očima gasi se život. Odlazi na bolje mesto. Mesto uskraćeno za laži, obmane, izgovore, prevare… Za iluzije. Mesto gde neće morati da se skriva iza moći i vlasti. Mesto gde će se takmičiti samo protiv sebe i uvek protiv sebe. Odlazi u večnost, odakle je i došao.  Jedini pobednik i jedini gubitnik biće sam(o) on.

Plačeš od nemoći. Izneverio si. Tvoj blistavi travnjak zarašće u korov. Izgubio si.


-  Izvini – tiho šapućeš.

Odraz u ogledalu i dalje ćuti. Ostao si sam. Usamljen, napušten, uskoro i zaboravljen. Ako bi imao dostojanstva da podvučeš crtu, shvatio bi da si naporno radio na tome. Pokrivaš istrošeno lice rukama, suze se slivaju niz dlanove.

Upućuješ još jedan pogled ka sebi, ali nema te više. Odraz je nestao, napustio te je. Više ne možeš ni da se pogledaš u oči. Oživeo si slutnje, postao  si bezličan.

Izgubio si opkladu, a uložio si ceo svoj, bedni, život…

Tuesday 8 April 2014

Brodolom


Brodolom

Desi se brodolom i prežive dvojica. Posle nekoliko dana plutanja po moru, isukaše se na pusto ostrvo. Kada su se osvestili, bili su srećni što su živi i što ih je more izbacilo na peskovito tlo. Bili su srećni i što je osim njih na ostrvo doplovio sanduk sa konzervama, te su imali šta da jedu. Ubrzo pronađoše izvor slatke pijaće vode, kao i pećinu koja im posluži kao utočište.

Sledećeg dana krenuše da malo bolje osmotre okolinu. Prvi brodolomnik beše razočaran sparnim vremenom zbog kojeg nije mogao lepo da diše, vrelim suncem što mu je pržilo kožu i brojnim insektima koji su mu sisali krv. Drugi brodolomnik beše očaran lepotom ostrva, velikom peščanom plažom, palmama, plavim morem. 

Idući tako kroz džunglu upadoše u zamku i tada shvatiše da ostrvo nije pusto. Ostrvo je bilo naseljeno plemenom divljih žena nimfomanki ljudoždera. I dok su ih vodile u svoje selo, prvi brodolomnik je očekivao da će ubrzo biti živ skuvan I pojeden. Drugi brodolomnik se nadao da će dobiti pičke.

Tako i bi. Prvog skuvaše u paprikašu, a drugog izjebaše na smrt. 

Od prvog ostadoše samo kosti, pa onda ni kosti kada ih se psi dočepaše. Udavila ga prolaznost, ta večita očekivanja i razočarenja. 

Drugog prepariraše i postaviše u trofejnu salu. Negde, u sebi, se i nadao da će tako nekako biti. Ako je ikada saznao za to, jako se obradovao.

Prvi brodolomnik je hodao po stvarnosti, drugi je jurio snove, a skupa su bili ukrcani na isti brod.