Sunday 30 December 2012

Zlatna svadba

-->
Zlatna svadba

Bivši predsednik, a kasnije i prvi ministar, Malte preživeo 50 godina braka. Na veselje pozvao ceo starački dom, tako da su se na ručku pojavili najugledniji malteški advokati, tužioci, intelektualci i ostale elite druge polovine dvadesetog veka.

U početku mi nije bilo najjasnije o čemu se tu zapravo radi. Naime, u amfiteatru hotela s četiri zvezdice, prvo je bila održana nekakva crkvena svečanost povodom ex-predsednikove zlatne svadbe. Atmosfera je bila strogo ozbiljna kao da se daje pomen žrtvama nekog genocida, a ne obeležavanje jednog radosnog jubileja. Kasnije mi je prošlo kroz glavu da zapravo 50 godina zajedničkog života možda i jeste neka vrsta, duševnog, genocida. Ne znam ja ništa o tome, ali možda zbog toga. Bilo kako bilo, svita se malo kasnije spustila u novootvoreni restoran s pet zvezdica, hotela s četitri.

Posmatram sve te starce, pokušavam da zamislim koliko i kakvih su sve velikih stvari postigli još od dana Britanske imperije, preko sticanja nezavisnosti, pa do ulaska u Evropsku uniju. Prijatne, smežurane babe i dede visokih manira. Za sve što su zgrešili tokom života više nema veze. Varali su narod, ma nema veze. Varali su žene i muževe, dešava se i najbogatijim.

I dok dežuram između dva dosipanja vina, gledam film ex-predsednikovog venčanja iz 1962. godine na projektoru. Kao da ga je Đenka snimao. Pravi istorijski dokument. Podsetio me je na snimak Kenedijevog raznošenja glave ili neki video zapis Tita kako maše negde, nekome.

Uglavnom, mladi, tada samo bogati budući predsednik ulazi u crkvu. Pa onda mlada dolazi u nekoj oldtajmer limuzini, tadašnjem poslednjem kriku auto industrije. Pa onda statua Isusa raširenih ruku na krovu crkve. Onda opet neka sumorna atmosfera kada im sveštenik nešto objašnjava. Pa onda kadrovi kako ljudi večeraju, a drugi ljudi ih služe. Među tom drugom grupom prepoznajem i sebe iz prethodnog života, a prva grupa još živi isti. Zatim su malo igrali tvist kao Džontra i Urmanova. Tu su i članovi benda u prvom planu: pevač, bubnjar, klavirista, kontra-basista i gitarista. Posle žurkice, Đenka je snimio malo i poklone, uglavnom neke lampe. I na kraju rulja skida mladoženji cipelu i čarapu, a on se kao opire. To je valjda takav običaj. Posle napornog, ali veselog dana mladenci beže kolima u nepoznatom pravcu.

Kada su se gosti (opet smo u sadašnjosti) lepo naručkali, a slavljenici održali zdravicu bilo je vreme da se svi lepo, zajedno vrate u starački dom. Pre toga je jedan dekica slabog stomaka ispovraćao ceo toalet s pet zvezdica, od ženskog, preko kabine za invalide, pa je taman zakasnio do muškog. Dobro, šta sad. Još se sam prijavio.

Na kraju lepo su nagradili naš trud i uslugu. Ostavili su menadžeru napojnicu u iznosu od 150 evra. To je otprilike deset evra po konobaru, ali je menadžer odlučio da sve pare ostavi za sebe. Dabogda dočekao zlatnu svadbu. 


ilustracija: Ljiljana Đerić 

Friday 28 December 2012

Trenutak

-->
Trenutak

Vraćam se kući s posla, umoran za četiri evra po satu. Kraj novembra ili početak decembra, a dan prolećni (po kontinentalnim kriterijumima). Tih dana na Malti je duvao jak vetar i to već nije nimalo naivno. Napada iz svih pravaca, nema te strane gde se čovek može bar malo zakloniti i pripaliti cigaretu. Međutim, tog dotičnog dana, vetar je bio stao, sunce je izašlo i situacija se okrenula. Kraj novembra ili početak decembra, a ja u majici kratkih rukava. Nebo kao argentinska zastava. More kao...more. Mediteransko. Cvrkut ptica s drveća (mislim da je to prvi put da sam uopšte video neku pticu na Malti, možda su došle na jug). Suština postojanja, životni trenutak. Izvorna sreća. Postoji li nešto značajnije?

U susret mi dolazi neki, za mene potpuni, stranac radosnog osmeha na licu. Tačno znam odakle mu, imam i ja jedan. Javljamo se jedan drugome. Iako se nikada do sada nismo sreli, a kamoli upoznali (a najverovatnije nikada ni nećemo), delimo isti dan. Kako je lako nekome se javiti na ulici. Poštovanje, vrlina koja izlazi iz mode. Mada, moda se vraća s vremena na vreme.

A možda je lik samo tamo neki perverznjak koji se javlja svima koje sretne...

Thursday 27 December 2012

Smrtni greh


Smrtni greh

Pre nego što sam došao na Maltu nisam imao nikakvu predstavu o tome kakvi bi ljudi tu mogli živeti. Jedino što mi je padalo na pamet je da jedu puno ribe i da su veliki vernici. Mislim, to mi je bilo logično s obzirom da žive na mediteranskom ostrvu s vekovnom katoličkom tradicijom.

Promašio sam. Jedu puno, ali ribu slabije. Više vole jaku hranu, brzu hranu, vole popiti, mnogo puše. Sve u svemu, gledajući prosek, veoma su poročni i slobodni. Seks nije tabu tema, nego tema za početak razgovora, kao vreme ili fudbal. Devojčice od 13, 14 godina prosto obožavaju da obuju štikle i stave kilogram šminke na lice kada idu s porodicom na večeru. To je valjda neki spoj južnjačkog mentaliteta, globalizacije, incesta i ostrvske izolovanosti. Od svakog svog dobronamernog kolonizatora pokupili su sve najgore, a i ne veruju u evoluciju. I još nešto, od sedam smrtnih grehova, omiljeni im je onaj o neumerenosti u hrani i piću.

Uglavnom, ova priča je o malteškom apetitu. Kada se njih hiljadu pojavi na ručku u restoranu hotela s četiri zvezdice gde se za pristojne pare može pojesti sve što ima u jednoj širokoj ponudi, engleski i nemački penzioneri beže iz hotela kroz izlaze za slučaj požara. I svinjarije mogu da počnu.

Normalan čovek sebi napuni tri tanjira (uključujući supu i dezert) i odlično se najede. Ali ne, ovi vikend gosti bez deset tanjira ne žele ni da sedaju za sto. Da li je suvišno napomenuti da su pre ručka nekoliko sati proveli u nekom od dva manja restorona gde su užinajući (picu, sendviče, hladna jela) čekali ono pravo? Posle te nadoknade kalorija koje su se istopile u napornom putovanju s kraja na kraj ostrva, a pre odlaska na famozni ručak, konačno s koferima u rukama pitaju gde je recepcija!

U celoj toj priči, moj udeo je da trčim okolo, skupljam tanjire sa stolova (kako bi ovi imali mesta za tri nova), gazeći prosutu hranu, izbegavajući decu koja se vijaju između stolova, odgovarajući na glupava pitanja (toliko glupava da trenutno nemam primer)... I posle svega toga, kada pomislim da će konačno ustati i krenuti ka izlazu, oni uzmu pa piju kafu. Bilo je i slučajeva povraćanja. Zatim, kolektivnom odlaze (noseći ranjenike sa sobom) na užinu, gde će bezbedno sačekati večeru.

Ne, ova priča nije o malteškom apetitu. To nema veze s apetitom. „Normalni“ Maltežani se stide proždrljivosti svojih grešnih sunarodnika. Zašto je to tako? Verovatno to potiče iz najboljih namera, vaspitanja, pa se izgleda otelo kontroli. Za vreme Drugog svetskog rata, a i u posleratnim godinama, na Malti (kao i u drugim zemljama) vladala je epidemija gladi. Kako su te ratne generacije stasavale, a ceo svet polako dizao na noge, zavetovali su se da njihova deca nikada neće biti gladna kao oni. I generacija po generaciju, ostao zavet, samo više niko ne zna ništa o njemu. Ako je neko nekada bio na ivici smrti zbog gladi, logično je da će kada konačno dođe do hrane probati da je što više natrpa u sebe. Kakve to veze ima s decom koja se praktično rađaju debela, a onda ostatak života održavaju liniju, nikada ne otkrivši pravi ukus i užitak koji pruža hrana.

Pogrešno tumačenje istorije. Ipak smo mi tu i dalje daleko ispred...

Wednesday 26 December 2012

Okrajak



Okrajak

Bili Englez, Nemac, Francuz i vekna hleba i niko nije pojeo okrajak! Hajde dobro, jednom, dvaput, ali oni to tako stalno. Kod nas, kada porodica na okupu ruča, kao u lavljem čoporu, otac ima pravo na okrajak, jer mu se može. Kada se pravi sendvič, odseče se okrajak (s još pola vekne). Em što se tako sprečava curenje priloga, em što se najslađe ostavlja za kraj. A šta ćemo sa povratkom iz pekare i vrućim hlebom u rukama? Pa malo ćemo čuknuti okrajak. Pa onda malo i s druge strane. Ko može tome odoleti?

Žalim se tako kolegi, zemljaku, kako gospoda iz gore pomenutih zemalja, cenjeni gosti hotela s četiri zvezdice, masovno ostavljaju okrajke, a on mi odgovora: „Pa vidiš da nisu normalni. Da su normalni bili bi Srbi.“

I tako, često se nalazim u situaciji da baš ja budem taj koji treba da presudi tim nesrećno nepojedenim okrajcima. Da im presudim tako što ću ih baciti u kantu za đubre. Gledam ih tako u korpi, gde su nekada činili celinu sa sredinama, odbačene i usamljene. Ponekad progutam neki iako nisam gladan, prethodno osmotreći okolinu kako bih bio siguran da me niko ne gleda (stroga pravila hotela s četiri zvezdice). Bude mi ga žao. Nijedan okrajak nije zaslužio takvu sudbinu, mada ne mogu ih sve spasti.

A možda bi ga u nekom kontenjeru, negde, pronašao neki beskućnik, pa bi mu ulepšao dan. Pa bi se prisetio kako je nekada imao dom i porodicu. Pa bi se dalje prisetio kako je postao tehnološki višak, kako ga je žena napustila i odvela decu... Pa bi onda samo nastavio dalje s prebiranjem po kontenjeru. Sad kada je sit, trebaju mu nove patike.

Možda zato na zapadu ne jedu okrajke? Iz sujeverja.






Sunday 23 December 2012

Jedno pivo

-->
Jedno pivo

Uvek rado prihvatamo poziv na jedno pivo, jer znamo da to u stvari ne znači jedno pivo. I tako posle svakog popijenog, naglas razmišljamo da li popiti još jedno, a već sledećeg trenutka na stolu se nalazi novo, tek otvoreno. Onaj što poziva na jedno pivo, obično okrene prve dve ture (da se to odmah raščisti), a zatim pozvani, jedva dočekavši, zove treću. Posle se više ni ne zna ko pije, a ko plaća. Na “jedno pivo” se ide u mnogim, svečanim trenucima. Razlikuje se od uobičajenog odlaska u kafanu po tome što je odlazak na “jedno” neplaniran. Na primer, sreli ste dobrog prijatelja kojeg niste videli neko vreme ( neko vreme obuhvata razdoblje od dva dana pa nadalje), zatim tu je i odlazak na kafu i instiktivno menjanje narudžbine u pivo, a veoma popularno je i vraćanje kući s posla, kad usput na putu, gle čuda – kafana.

I tako, vraćam se kući s posla, kad predloži kolega: “mogli smo popiti po pivo”. “Pa hajde, zašto da ne. Taman malo predahnemo, pa moram bežati, imam nekih planova”, odgovaram znajući da pranje čarapa i brijanje nisu baš neki planovi. Sedamo u kafanu, stiže nam po pivo i dok ga lagano ispijamo, motamo duvan i pričamo o tome kako smo proveli dan na poslu, a proveli smo ga zajedno i već sve znamo o njemu. Ako tu i ima nešto da se zna. Ruke nam sa krigle prelaze na kesu s duvanom, pa natrag. U jednom trenutku, čaše su prazne. Zatim sledi prelomni trenutak. “Hoćemo po jos jedno?” - pita me. ”Paaaa, može” - odgovaram.
 
Dok, i dalje, lagano ispijamo, sada već drugo pivo, stiže nam još jedan kolega, pa mu sinhrono domahujemo da nam se pridruži. Eto i njega. Ubrzo nam se pridružuje još jedan, sada nas je četvorica. I dok poravnavamo balans, pivo na stolu se gomila. Onaj utisak da smo ga iz početka lagano pili, polako se gubi. I kao u pravom kafanskom debatnom klubu, teme se smenjuju. Svako ima po nešto zanimljivo i novo za ispričati. O poslu smo davno prestali, polako zaboravljamo da smo danas i radili.
 
Posle četvrtog, možda petog, šestog jedan od saučesnika izražava želju da obustavi akciju. Ubrzo potom, nakon opšteg negodovanja, neuspeli dezerter, usled osećaja križe savesti, a trudeći se da ispravi grešku, zove četiri tekile za sto. Tekile radosno pristižu i više nema nazad. 

 

Odmah zatim (upravo čitavo veče ili je to bilo predveče, dobija na intezitetu) u lokal stiže i naš dragi komšija (malo je mesto, svi su svima komšije, a uglavnom se srećemo u jednoj od nekoliko lokalnih kafana), Irac Stiv. Dok se on doteturava do nas, sav zgužvanog i veselog lica, za vratom mu puše žena, istovremeno povlačeći ga za rukav. On seda za naš sto I insistira da plati turu. Međutim, za tako nečim nema potrebe, jer na stolu vec stoje puna piva i nove četiri tekile (kako se sada sve to stvorilo tu?). “Rebeka, donesi Stivu pivo. A i tekilu pa da nazdravimo kao ljudi” - neko od nas doziva konobaricu. “Eto kakvi ste vi Srbi ljudi. Ja hoću da vam platim piće, vi odbijate i naručujete meni. Volim vas momci...” - iskreno pijano (ne može iskrenije) će Stiv. Nazdravljamo. A žena, cupka li cupka. Iako bi Stiv sada najradije nastavio da tuče sa nama, žena mu nežno, skoro neprimetno zavlači ruku pod košulju, mameći ga kući. Verovatno je to samo varalica, ali da ga je jos jednom zamolila da pođu, to ne bi bilo moljenje. I tako, Stiv teška srca, ali sa nadom u gaćama, ustaje, pozdravlja se i odlazi. Nada umire poslednja, a pre nego što je umrla Stiv je ipak uspeo da nam dovuče još turu pića za sto.

U nastavku večeri (sada je definitvno pao mrak, kako god da se uzme) neizbežno dolazimo do politike. Da smo pričali i o fudbalu, pričali bi o politici. To je verovatno genetska predispozicija. I kako priča od samog starta počinje da zamara, skoro pa da trezni, nije valjano ni počela, a već svako svakome upada u reč, postajemo svesni buke u susednoj kafani. “Napili se pa se svađaju o politici. Pala nam vlada, raspisani izbori, pa ne mogu da se odluče da li je to dobro ili loše” - objašnjava nam jedan pametni, koji za razliku od drugih ne menja partije, već kafane. Vidi koliko ljudi svratilo na po jedno pivo - pomislih.

Sutradan, jutro, a ja žurim na posao. Neobrijan, u jučerašnjim čarapama, kasnim. Prolazeći pored niskog bedema, onako usput, spazim debelu, zutu mačku kako tromo, bezbrižno i bez trunke straha gleda oko sebe (inače, ovde na Malti mačke su i više nego spokojne, za razliku od naših u Srbiji, ali više o tome drugi put). Tako zverajući, pogledom pređe i preko mene, a onda hitro vrati glavu nazad, zumirajući me. I kao da je videla duha, u trenutku, spokojne crte lica joj se pretvoriše u izraz užasa, a zatim nestade s bedema. Nisam uspeo da vidim da li se dočekala na noge. Šta bi tek prepoznala u meni da sam sinoć sreo dobrog prijatelja kojeg nisam video duže od dva dana...

ilustracija: Ljiljana Đerić