Tuesday 31 March 2015

ADMINISTRATOR - Bunker

Bunker

Mislio si da je sreća raditi u javnom preduzeću, voziti se gradskim prevozom, imati izbor između zelene i crvene kaše za jelo. Da je birokratija sreća, jer ona čini da svi imaju jednaka prava i privilegije, samo treba popuniti papir i sačekati malo u redu. To je u redu, jer i drugi kroz to moraju da prođu, a bez papira čovek nije čovek. Nije slobodan jer nema izbor. Nema izbor jer nije regulisan, legitiman i ponuđen. Ali otkud onda ona? Da li je ona regulisana, legitimna i ponuđena?


I evo je, opet sija. Ovoga puta sija drugačije. Malo razgledanja...i ofarbala je kosu. U crveno. Da li može biti lepša? Možda kada bi se ošišala na paž? Verovatno.  I oči su joj nekako drugačije. Nekako nisu crne, nekako su zelene, to su sočiva! I ima veće grudi, reklo bi se. Nosi uloške kako bi joj poprsje izgledalo bujnije. Zapravo, radi se o drugoj ženskoj osobi. Uostalom, svaki put je tako, zar ne? I dok škiljiš preko ramena neke gromade, spreman si da provedeš  nešto vremena u najlepšem pogledu na svetu. Prevoz kreće, ubrzava, staje na sledećoj stanici, ona izlazi... Ona izlazi? Zar već? Odsekao si se na trenutak, a onda munjevito reaguješ. Da si imao vremena da razmisliš, shvatio bi da to uopšte ne liči na tebe –  odreagovati. Sa druge strane, nisi ni imao prilike za to, jer nije bilo potrebe za bilo kakvim reakcijama u gomili jasnoće življenja. Instikt izbija iz svake pore i ti, ovog puta reaguješ. Opkoračavš gromadu i pojavljuješ se sa druge strane. Tu je sada neka straija žena, obuhvataš je i okretom od 180 stepeni menjaš mesto sa njom. Dobijaš lakat u bradu, sasvim slučajno i padaš na pod. Puzeći nastavljaš poteru, prolaziš kroz nečije noge. Pa još kroz nečije. Iz poteza se pridižeš na noge i ispadaš na asfalt kroz zatvarajuća vrata. Tako ležeći shvataš da izmiče ispred tebe. Pridižeš se i krećeš  za njom.


Da li si ikada šetao ovim pločnikom? Stopala su ti nekako nenaviknuta na njega. I ovo okruženje ti deluje kao da je nekako negde daleko odavde. Iako si toliko puta prolazio ovuda transporterom putujući na posao, nikada nisi dobio priliku da proviriš kroz uski prorez za dovod vazduha.
S glavnog puta, oivičenog čeličnim višespratnicama centara za edukaciju, savetovanje, predlaganje, objašnjavanje, ubeđivanje i regrutaciju,razlivaju se uske i beskrajno duge ulice nasukanih bunkera. Nikada nisi imao razloga da nešto tražiš u ovom kraju i sasvim je razumljivo što ništa ni ne prepoznaješ. Mada, evo ova zgrada pored koje upravo prolaziš, a koja ti je upala u krmelju levog oka, budući da si fokusiran na lovinu, deluje kao da ste se već upoznali. Zastani, pogledaj. Odakle ti je to poznato, Aleks? Pomoći ću ti da se prisetiš. Ustvari, odmah ću ti ispričati poentu priče, naporno mi je sada da pričam celu priču, a i tebe pažnja ne drži dugo, pogotovo ne sada. Ovde si rođen, Aleks. U ovom kraju, u jednom od ovih bunkera, prokopanih tu odmah iza. U ovim čeličnim ludnicama si edukovan,  savetovan, predlagali su ti, objašnjavali, ubeđivali, a onda regrutovali. Pogledaj samo tu finu arhitekturu, te oguljene fasade i te rešetke po prozorima. Čuje li se graja dece? Ne, to je disciplina, Aleks. A da bi bio dobar administrator moraš prvo da budeš dobro dete. A kako postati dobro dete? Treba verovati odraslima jer izgledaju kao da znaju šta govore. Ovde si živeo dok nisi preseljen u administrativno naselje. Ovde su te otrgli od majke, a zatim usvojili i odgojili, pa ti kasnije našli vezu za posao… Znam da je sve ovo za tebe samo još jedan fleš u glavi.
Eno je skreće. Pravac za njom! Pogledaj joj korake kako grabe ispucalim asfaltom. U ritmu tvoga srca. Pogledaj te noge... Ko je ona? I odakle se pojavila? Gde li se to uputila i da li tebe vodi sa sobom?
Betonski bunkeri su svuda oko vas i tako u nedogled. Kocke sa ulaznim vratima. Korov izbija iz pukotina. Odakle li ti je sve ovo poznato? Rekoh ti ja, ali me ti, po običaju, ne razumeš. Zapravo, čini mi se, da me ni ne slušaš. Jednostavno, ne čuješ. Ali, to je to mesto. Mesto u kojem si prvi put zaplakao, gde si se prvi put nasmejao, prvi put zaigrao, a onda, ubrzo zatim, prestao da činiš sve to.

Stojiš pred ulaznim vratima jednog od bunkera. Ona je sada negde unutra. Kakvo je ovo mesto? Duboko udišeš, zakašljavaš se i hvataš se za kvaku. Vrata se otvaraju i iz bunkera izlazi čovek približno tvoje, srednje, visine, jakih ramena. Pomeraš se u stranu i za trenutak se zagledaš u njegove plave oči. Poznaješ li ovog čoveka? A on tebe? Ne bih rekao da si ga ikada sreo negde. A opet taj pogled, ma koliko kratak bio, rekao je toliko toga o obojici.
S druge strane si masivnih čeličnih vrata. Ispred tebe se spuštaju stepenice i ti njima. Mami te smrad i prigušena buka što izbija od dole. Slabo osvetljenje je dovoljno jako da se ne bi sapleo. Gde je ona sada i sa kim? Spustio si se niz stepenice i uleteo pravo u dimnu mrežu. Oči ti se ubrzo navikavaju i uspevaš da nazireš oblike, a zatim i da ih sve jasnije uočavaš. Ko su svi ovi ljudi, pitaš se. I šta rade u ovo doba na ovakvom mestu? Kao da se kriju od nekoga. Dobra su ti pitanja, a delimično i odgovori. Primećuješ i da izgledaju srećno. Pričaju nadglasavajući jedni druge, piju, puše. Sviđa ti se ova muzika, Aleks? Pa naravno, zato je i ne možeš čuti na radiju.
Skeniraš teren, tražiš je. Pretragu, prirodno, započinješ od šanka. Crna, vitka devojka, neuredno nameštene kose, od vina izbečena, od vina rumena, za vino sedi u krilu zbunjenog momka, glasno se cerekajući zabačene glave unazad. To nije ona. Valjda… S druge strane šanka barmen u crnoj majici i s crnim kačketom, nešto mrmlja i mlatara rukom iz koje se vijori krpa za poliranje. Gledaš u pravcu njegove ruke i tamo zatičeš dva mladića kako razmenjuju udarce, a zatim se obojica polako odvajaju od zemlje i koprcajući kreću ka tebi, jer kao pravi, stojiš na izlazu. Iza njih ide ćelava gromada, bez vrata, noseći ih napolje. Nesigurno se pomeraš sa prolaza i upuštaš u masu. Šta li se tebi dešava u glavi?  Za stolom pored kojeg upravo prolaziš, možeš da primetiš kako dva tipa sede jedan naspram drugog, jedan drugom pruža fasciklu sa nekim papirima, verovatno, a drugi prvom crnu, zavezanu kesu. Prvi ustaje i odlazi od stola, a drugi pali cigaretu i nateže čašicu. Pa onda naredni sto… Ma ovo nije moguće! Ludi Mačor. Dok nešto raspravlja sam sa sobom, crni rep mu se mota oko nogu.

A onda osećaš jedan pogled na sebi. Znaš čiji je... Čekao si ga... I sada kada je tu, ne smeš da uzvratiš... E, jebi ga, Aleks, sada! To je to, ako sad ne pogledaš, ko zna... Evo, pomoći ću ti ja. Levo, levo, debela kovrdžava devojka upalih okica u kariranoj košulji što tako pohotno gleda u tebe, to nije ta, još malo levo. Šta vidiš tamo između šanka i vrata od toaleta? Vidiš prazno mesto i cigaretu kako još uvek gori u pepeljari. Otišla je...
Ostaješ tako sam u gomili neznanaca. Svuda oko tebe lica izranjaju iz tame, uzimaju dah i opet zaranjaju nazad. A ti si zalutao. Nikada se nisi osetio više usamljenim nego sada, pored svih tih ljudi koji su ti na dohvat ruke. I tako, ostaješ ukopan, ne mareći...

(nastaviće se...)

Monday 30 March 2015

ADMINISTRATOR - Šoping


Šoping

I ništa ti nije tako teško kao odlazak po namirnice. Mesto gde se može nabaviti sve ono što je potrebno za nepotreban život. Zgrada u kojoj se nalazi market odskače od jednoličnosti sveta koji je okružuje. Može lako biti da je prvo bila kuća nekog bogatog čoveka, dok su se ljudi još uvek delili na bogate i siromašne. Kasnije je verovatno preuređena u zgradu muzeja, sa svom tom svojom divnom fasadom, izlizanim blokovima, gordim prozorima, pretećom nadstrešicom. Kada je istorija ukinuta poništavanjem, a vreme izjednačeno na pravu liniju čiji se krajevi bezuspešno jure kako bi se, jednom, susreli, zgrada je dobila novu namenu. Prirodnim tokom stvari, postala je market.

Izgubljen si u svetu rafova. Vrište na tebe. Okružuju te, nemaš gde da pobegneš. Ako ćeš da zoveš u pomoć, doći će ti ljubazni administrator prodaje i uvaliće ti još nešto što nisi ni nameravao da uzmeš. Skupljaš hrabrost, vadiš bonove za zamenu iz džepa. Odlučan si da obaviš ono što ima da se obavi. Samo tako. Neverovatan izbor te čeka. Izbor koji podseća čoveka koliko je slobodan. Sloboda je mogućnost izbora. Drago ti je zbog te činjenice, ali si sumnjičav. Kao da mora postojati nešto više od toga.

Odeljak za hranu. Hrana prve klase – zelena kaša, ima etiketu zdrave hrane, predstavlja luksuz za tebe. Hrana druge klase – ružičasta kaša. Imaš bon za nju. Dobra je i ona. Bolja od treće klase i plave boje, četvrte i žute, pete i braon, iako neprijatnog izgleda, veoma slatke, pa poseduješ bon i za nju...
Sledeće – lekovi i sredstva za higijenu. Sa rafa uzimaš balon zelene tečnosti za pranje sebe i balon crvene tečnosti za pranje svega ostalog. Dalje, prilaziš polici s lekovima i nasumično uzimaš nekoliko vrsta, ne može da škodi. Prolaziš pored promocije kreme za negu lica. Daje se popust od deset radnih poena. To te ne interesuje. Ne držiš baš toliko do ličnog izgleda, pa ne bi da mažeš nečija govna sebi po licu, pa dolećeš do sledećeg sektora.
Oprema protiv pacova. Uzimaš dve kutije metaka, sa police ispod skidaš novi model samostrela, sa dvostrukim strelnim izbačajem za razliku od glupog starog modela koji ima samo jedan. Uzimaš još jednu kutiju metaka, zlu ne trebalo. I pakovanje strela. I još jedno.
Imaš osećaj kao da si još nešto zaboravio... Šta to može biti, nemaš blage veze. Noge su ti se zakopale. Malo zatim stiže i potvrda iz glave – noge su ti se zakopale.  Šta čekaš, počni da paničiš.
– Upomoć, upomoć! – paničiš.
– Da, gospodine, tu sam. – čuje se glas i ti okrećeš glavu. Pored sebe zatičeš uglančanog mladog administora u plavoj košulji  s žutim cilindrom na glavi. – Kako vam mogu pomoći gospodine? - reče i nasloni prst na slepoočnicu. Kao razmišlja nešto, kapiraš.
– Ja ovaj... sam zaboravio...
– Setio sam se gospodine – reče mladić i poskoči od zemlje. – Vama treba kafe.
– Kafa, da kafa. Hva... – luda nestade....
Imaš deset bonova za kafu.
(nastaviće se...)


Saturday 28 March 2015

ADMINISTRATOR - Kancelarija

Kancelarija

I sada stojiš tu ispred Glavnog štaba Administracije. Hrama izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. Kako je to samo jedno velelepno zdanje. Ogromno parče čelika i betona. Simbol jednog vremena, betonskog doba, ojačanog čelikom.

I pre nego što uđeš, rovariš po džepu. Oprezno. Ruka ti još bridi od predhodnih potraga. Koliko puta si priznao sebi – džepovi su pretrpani! U upotrebi su dva džepa: srednje plitka ili srednje duboka, u zavisnosti da li si optimista ili pesimista. U jednom se nalze već opipani papiri. Tri formulara: za prevoz, za posao i za kupovinu. U istom džepu se nalazi i upaljač, iako si odavno prestao da pušiš, nosiš ga sa sobom ako ustreba. A i sviđa ti se, izgleda nekako starinski. Veruješ da ti donosi sreću. Osećaš se potišteno zbog toga, nastavljajući da veruješ. U istom džepu su i ključevi. Od zgrade i od stana. Na privesku, metalnoj beloj plaketi, urezano je tvoje ime, “Aleks”. To je tvoja nagrada za najboljeg Administratora odeljenja overe prehrambrenih potraživanja ili ti bonova za hranu. Plaketa i plus deset na Obrascu za vrednovanje rada ti je pripalo za titulu najboljeg Administraora overe bonova za…davno to beše…. Tako si ponosan na privezak za ključeve, a i plus deset za potrošiti ti je baš bilo leglo onomad, ubeđen si.  U drugom džepu ti se nalazi kamara nekih satih, zgužvanih formulara, ko zna za šta ti je to trebalo i nikada vise neće, ali eto… Naravno, ne pada ti na pamet  zašto to vučeš sa sobom. Tu je i izgužvani kondom kojem je istekao rok upotrebe, još dva upaljača koja si nekome ukrao, onako slučajno, hemijska olovka I džepna baterijska lampa. I koliko puta ti se desilo da od silnog čeprkanja sam sebi izbiješ neki od artikala, ne računajući upaljač koji ti nikada nije ispao, a da kasnije nisi uspeo da ga pronađeš. Tvoj srećni upaljač. I šta onda, osim ako u slučaju nisu poništeni obrasci, za koje si više srećan nego tužan kada ih izgubiš. Šta onda? Opet sve ispočetka? Procedura za dobijanje novih ključeva je jednaka napadu krda poludelih pacova.  A gde je vađenje novih obrazaca? Tako si i stekao tu čudnu naviku, prebrojavanja i opipavanja sadržaja džepova. Upravo tako, jednostavno ne želiš sebi ponovo da iskomplikuješ tu bedu od života koju vodiš.

Ovoga puta sve je tu. Ulaziš u sterilni lobi Glavnog štaba i ideš pravo na šalter koji se nazire u levom uglu naspram ulaznih vrata. To je jedini šalter i uopšte jedino NEŠTO što se nalazi u ovom bačenom prostoru. Nigde nema nikoga, s obzirom da je jedna prilika upravo prošla kroz vrata postavljena tik pored šaltera. Posle nekog vremena stižeš na red i prvi si u njemu. S druge strane nalazi se, kao i obično, Administrator-domar u plavoj, kariranoj košulji, prijatnog izraza lica. Uredno podšišan, izbrijan, tupavog pogleda. Uopšteno, tako izgleda zadovoljan čovek koji boluje od telećeg virusa. Ima tri ruke, kao posledica istog s kojim živi još od majčine utrobe. Zbog bolesti je i dobio posao, a i dobro ga radi. Ima čovek tri ruke, idu mu poslovi od ruku. Iz džepa vadiš drugi od tri Obrasca. Obrazac za posao koristi se za svaki pojedinačan odlazak za radno mesto i zahteva da bude overen na tri mesta. Prvo od tri je upravo ovo gde stojiš, na samom ulazu u firmu. Pružaš ga trorukom, jednom rukom ga prihvata, drugom potpisuje, trećom udara pečat, pa ga zatim opet  prvom vraća tebi. Zato nema gužve ne njegovom šalteru...

Zabeleženo je da je teleći virus masovni ubica broj jedan svih vremena u svetu. Sumnja se da ga je preneo jedan čoban s brda, kada se spustio u grad. On ga je, navodno, “pokupio” od jednog teleta, a to sve pre nego što je ogromni asteroid  pri udaru o zemaljsko tlo zbrisao svu telad s lica zemlje. Virus je, normalno, mutirao i prepolovio populaciju, da bi preživeli ljudi vremenom stekli imunitet na njega. To je znatno ublažilo posledice tako da se danas može desiti, da ako se dete uopšte i rodi, to učini sa, na primer, tri ruke, dve glave, jednim okom.

Odmah sa vrata staješ u novi red. Sada kad si se prijavio za posao, treba da se razvrstaš prema sektoru u kojem radiš. Ispred tebe stoji crni čovečuljak spojenih obrva s pepeljarama na očima i izrazito dugačkog nosa. On radi u Obračunu nadoknade. Oni, na osnovu pozicija, utrošene energije, higijeni prostora, razlike između fizičkog i umnog rada i ostalih parametara određuju ko će imati koliku nadoknadu za utrošeni trud. Sve to lepo zapišu na papir, ispotpišu, lupe pečat i na kraju razdele. Svaki naredni trošak će biti evidentiran, potpisan i overen na poleđini papira. Pojedinačni troškovi se oduzimaju od konačne cifre. I to je to, koliko ti piše da imaš, toliko možeš da potrošiš i nikada nema dovoljno.  Ispred Nosonje, stoji Katarina. Obla plavuša, previše pametna da istakne adute, previše glupa da misli da je pametna. Obično, dok još uvek nisi posvetio svoje misli drugoj, voleo si da posmatraš Katarinu dok čeka u redu. Čak ti je i samo čekanje u redu lakše padalo. Bezobrazan si, Aleks. Nevaljao. Gledaš u veliku guzu koleginice iz sektora za Stimulaciju. Smešno ti je, Aleks? Njen posao se sastoji na selekciji onih koji su svojim ponašanjem i delovanjem zaslužili nagradu ili ukor. Sve po zasluzi.

I uopšte, vreme sporo prolazi. Postoje dva šaltera, jedan ne radi. Zašto ih prave u paru, kada uvek samo jedan radi? Dok čekaš u redu, obično razmišljaš o glupostima. Ti uvek razmišljaš o glupostima, ustvari. Nebitno... Dobro, Katarinina zadnjica nije glupost. Kojom rukom troruki portir pere zube verovatno jeste. Koliko dugo pacov može da izdrži pod vodom, dakle bez vazduha? Ako misliš da ih daviš, nije glupost, ako misliš da im organizuješ turnir i da najbolje nagradiš, onda jeste. Danas, čekanje u redu ti lakše pada. I danas razmišljaš o njoj. I...evo te na redu. Pružaš papir, uzimaš ga nazad i nastavljaš dalje.

I tako, svako ide na svoju stranu, u svoju Kancelariju. Još samo jedan šalter, jedna overa. E tako. Sada možeš do ličnog ormarića za stvari. Otvorio si vratanca, izvadio karirani kaput, crnih i crvenih kvadratića, a odložio sivi kišni, dugačak do kolena. Iz džepa crnih, plastičnih pantalona izvadio si crvenu leptir mašnu s kukicom i okačio je na okovratnik crvene, plastične, košulje. Spreman si i sada već koračaš kroz dugački hodnik oivičen dvostrukim ormarićima za garderobu i lične stvari. I kako si nekada ponosno razmišljao o značaju posla koji si krenuo da obaviš, sada su ti misli napregnute u drugom smeru. Mada, ne bih da vređam, biću iskren, napregnute misli su prejak izraz za način na koji traćiš privilegiju razmišljanja.

Ušao si u radni prostor, ogromnu halu za štampanje i overu bonova za hranu treće klase. Duž čitave Kancelarije pruža se pokretna traka na čijem početku se nalazi ogromni štampač. Njim upravlja jedan administrator, neprekidno ubacujući papir unutra. Odštampani bonovi izlaze na drugu stranu, pravo na traku. Traka ih prvo nosi pored zvaničnih potpisivača, četvorice njih, po dva s obe strane. Hitrim pokretima zglobova stavljaju svoje izvežbane potpise na komadiće papira koji beskrajno naviru. Malo dalje od njih stoje dvojica pečatara, na svakoj strani trake po jedan. Dižu i spuštaju ruke, overavajući svaki potpisan bon. Ti si jedan od te dvojice i zauzimaš svoje mesto.  Ispečatirani bonovi dalje stižu do kontrolora grešaka. Budući da ova pozicija sa sobom nosi i najveću odgovornost, na njoj je angažovano ukupno šest administratora. Četvorica nižih koji munjevitim pogledima prelaze preko ceduljica i dvojica viših koji munjevitim pogledima prelaze preko nižih. Konačno, na kraju trake stoje dva pakera, skidaju bonove s trakei pakuju ih u koverte. Koverte će kasnije biti odnešene u PR službu, gde će biti adresirane i konačno poslate onima kojima su i namenjene. Ali, to je već drugi sektor...

Traka se pokrenula. Pre nego što su bonovi za hranu treće klase počeli da stižu do tebe zagledao si se u zid. Na zidu je, velikim crnim slovima, ispisan slogan – POPUNJEN OBRAZAC, ČIST OBRAZ. Za trenutak si ponovo bio u svom svetu. Bonovi su stigli do tebe, podigao si ruku čvrsto stiskajući pečat...

Friday 27 March 2015

ADMINISTRATOR - Jutro

Jutro

Probudi se Aleks, vreme ti je. Hajde, hajde, zakasnićeš, nije tvoj stil! Ti voliš da ideš na posao!  Samo izbaci jednu nogu iz kreveta, onda će ti biti lakše. Ništa od kafe, ako je ne skuvaš. O, ne! Pa nema kafe! Sve si popio, a nisi stigao da overiš vaučer, pa da uzmeš drugu! Momentalno se razbuđuješ i shvataš da zapravo kafe ima, a i da je nema, možeš misliti. Taj polu-san ozbiljno može uzdrmati čoveka…
 
Jutarnja rutina – gimnastika. Stavljaš vodu da se greje. Naravno, prvo puštaš gas. Na šporetu, dabome.  Izlaziš na terasu, prolazeći pored kreveta koji nikada ne nameštaš, jer ne veruješ u nameštanje kreveta.  S terase se pruža pogled na jutarnji smog i maglu iz koje izviru sive, prljave zgradurine. Duboko udišeš vazduh, a zatim se glasno iskašljavaš. Dva sprata niže čuje se isti zvuk. Vidi se ko sluša radio u tvojoj zgradi. Pre nego što se vratiš u stan, pogledom prelećeš po horizontu. Noćna tama polako prelazi u mutno, dnevno crvenilo.

 Voda ključa i dok odlaziš da zakuvaš kafu, pališ radio. „Posle novih merenja zagađenja vazduha, utvrđeno je da je on dobar za disanje. Administratori za zagađenje vazduha apeluju na sve građane da svako jutro dobro udahnu, a zatim polako izdahnu kako bi imunitet ostao u dobroj formi.“ Imaš odličan imunitet Aleks. Bilo bi dobro kada bi se zapitao kako baš da, svaki put kada upališ radio, naiđeš  na neki koristan savet. Gasiš radio, to je to. Kafa je spremna. Dok se to malo `ladne, mogao si do toaleta. Stavljaš kafu na sto, prolaziš pored frižidera, šporeta i sedaš na wc šolju. Naravno da ima paravan, pa ko još vrši nuždu u kuhinji i kuva u spavaćoj sobi. Odlučio si, ipak, da ga ne navučeš. I dok tako tu sediš, gledaš u nenamešten krevet, kapljice sa tuša zakačenog iznad šolje ti se razbijaju od čelo. Koliko dugo već planiraš da popraviš to? Jebe se tebi, Aleks.

Sve to traje desetak minuta. I sada si već na, ovog puta izlaznim, vratima. Zavlačiš ruku u džep i opipavaš, proveravaš koliko tamo ima papira. Jedan za prevoz, drugi za posao, treći za kupovinu posle posla. Spreman si.

Limena konzerva mili kroz grad. Zarđalog šestotočkaša jedino broj 222 razlikuje od ostalih, istih koje usput  srećeš. Ne znaš šta bi ti se desilo kada bi ušao u drugi broj, verovatno bi se odvezao na neko drugo mesto. Međutim, ova trasa ti je dobro poznata. Malo pravo, pa desno, pa desno, pravo, levo, desno, levo, levo, pravo i stižeš. Dok si nabijen među dragim sugrađanima, gledaš u formular za prevoz. Čekaš kontrolora da se progura do tebe kako bi ti potpisao današnju vožnju, a onda ćeš još malo da sačekaš i onog drugog što udara pečate. A onda ide ono pravo… Znoje ti se dlanovi. Kroz mali odvod za vazduh, postavljen u visini tvoje glave prepoznaješ tačno mesto gde se prevoz trenutno nalazi. Na sledećoj stanici ONA ulazi. Prevoz staje i dodatno se popunjava ljudima. Toliko si sabijen, da prelaziš na dobro uvežbanu tehniku disanja sa glavom na ramenu i nečijim laktom u rebrima. Okrenut si prema vratima, škiljiš. I... Ulazi visoki, suvi muškarac, uredno potšišanih brkova i crvenog nosa. Za njim, sa formularom u ruci, ide i mali debeli, proćelavi u plavom radnom odelu. I... Evo je! Prelepa je, Aleks. Šta ti se najviše tu sviđa? Usne, krupne crne oči, kosa zavezana u konjski rep ili uopšte sve to zajedno? Držanje? Tako je elegantno, puno samopuzdanja. Kako samo pruža to parče papira kondukteru... Mislim, samo je ispružila ruku, ne znam kako si ti to doživeo, no dobro.  Zaboravljaš u kom položaju se trenutno nalaziš, lepa je iz svih uglova posmatranja. Evo je, okreće glavu! Gleda te, Aleks, ili bar u tvom pravcu. Traži te pogledom. Srce da ti se raspukne.

Izašla je. Na sledećoj stanici izašao si i ti. Nebo je sada već jarko crveno. Dok transporter odlazi, ti hvataš vazduh i sabiraš misli. Čini ti se da te je zapazila krajičkom oka. Prolaziš pored Ludog Mačora. Ne primećuješ ga, ali znaš da je tu. Tako je oduvek...


Šta znaš o Ludom Mačoru?  Znaš da ima dugu, plavu, masnu kosu, da nosi zelene maskirne pantalone, da se u njegovoj pratnji uvek nalazi desetak mačaka koje se motaju naokolo i da voli glasno i dugo da priča sam sa sobom, obraćajući se prisutnima  Na svako malo, promeni priču. „Truju nas! Udišemo otrove! Nebo je bolesno! Sadite, ne secite drveće! Ljudi, truju nas! Prestanite da dišete, prestanite odmah!“ . I tako već neko vreme. Pre toga je bila aktuelna ova: „Ništa ne potpisujte! Poništite formulare, poništite vaše živote! Oduzmite im pravo“.

Kruže  priče o njegovom ludilu. Navodno, bio je perspektivan administrator pred kojim se nalazila uspešna karijera praćena svim lagodnostima koje kao takva nosi sa sobom. Imao je tada i vlastiti prevoz, stan sa dve prostorije i lepu ženu. Bio je ludo zaljubljen, a onda je saznao da ga vara s kim stigne. Nikako nije uspevao da shvati, a mučki se trudio, kako to da je njegova atraktivna žena interesantna drugim ljudima, kada je ona njegova zakonska partnerka, a imao je i overen formular o tome. Nije mu palo na pamet da i ona ima udela u tome, ali je u svakom slučaju poludeo i postao Ludi Mačak.

Drugi opet kažu da je alkoholičar, a treći su ga videli kako pretura po kontejneru. Svašta.

„Pacovi su se nakotili, trebite ih! Poješće vam dušu! Smrt glodarima!“ Ludi Mačor neće stati dok pacovi ne budu poraženi. Njegove mačke i on neće pokleknuti. „Pogledajte oko sebe, pacovi su svuda! I vi ste pacovi, bedni pacovi, samo nećete da priznate, glodari  jedni repati. Razotkrio sam vas!”

Za druge, on je gubitnik, čudak, marginalac, a svi oni su za njega budale. I šta zapravo znaš o Ludom Mačoru? Ništa ti nemaš pojma...

(nastaviće se...)

Wednesday 25 March 2015

ADMINISTRATOR


Intro

Konačno si poludeo, Aleks! Mislim, ko je lud, a ko normalan? Da li može normalan da poludi ili da se ludak unormali? Uglavnom, uspelo ti je i niko nema prava da ti sudi zbog toga. Postao si totalni ludak! Bravo momče! Hajde sada, pomeri se sa tog mesta. Utisnuli su ti se tabani u pod. Koliko dugo si stajao tu, pored te trake? Koliko je to vremena? Mnogo čoveče, baš mnogo. Znam, znam. Sporo je prolazilo, a brzo prošlo. Nego, uzmi taj pečat iz džepa i tresni ga od zid! Odlično, vidi kako se raspao. Imaš jaku ruku. Možda si ga jednostavno trebao samleti u šaci, ali ovako si skrenuo pažnju. Ljudi vole dramu.

Visoki, suvi, samo produži sa škrabuckanjem svog potpisa i dalje maštajući o pauzi i odlasku u kantinu po čašicu žestokog, kao da se ništa nije dogodilo.  Debeli, proćelavi, je blago, krajnje nezainteresovano, tek-tek podigao glavu u pravcu razbijenog pečata, zatim je usmerio pogled u tebe, a potom ponovo vratio oči ka traci, a misli ka ženi. Matori, sivi je možda već i umro, samo to ne može da se primeti po njemu. A kolega pečetar, naspram tebe, se samo okrenuo i uputio ka izlaznim vratima. Bez pečeta si beskoristan, a bez tebe i on. Što da bezveze nastavlja s poslom.  Na drugoj strani trake šestorica kontrolora se uznemiriše i kao jedan nakriviše glavu ka licu mesta.
„Nešto se desilo”, pomisliše oni.  

Mladi početnik uplašeno te pogleda. „Kako je moguće da se ovakvo nešto desi”, pomisli. Kakva sabotaža!

Kuda si pošao? Da počupaš baner? POPUNJEN OBRAZAC, ČIST OBRAZ. Svuci ga sa zida. Sada znaš da tu ničega čistog nema, osim čiste prljavštine.
     Kuda si krenuo? –  upita novajlija. – Zar si već završio?
     Tek sam započeo. – odgovaraš mu, ni ne gledajući u njega.

Moram ti skrenuti pažnju na taj tvoj bolesni izraz lica. Totalni ludak! Izokrenut naopačke! Samo što ti se rogovi ne počnu probijati kroz lobanju. Bes izgaženog čoveka, tek sastruganog sa cipele ti bukti iz očiju. Konačno si se prepustio osećanjima. Iskrenim, istinskim i intimnim...

E ovoga se ni ja ne bih setio. Razbiti prozor stolicom, u naletu besa. I to, ovako, usput. Kao neki bonus. Neprocenjivo! Gde ćeš sada? Napuštaš Kancelariju? Ideš u Odeljenje grešaka? U PR službu? Ne mogu te više pohvatati. Drugi čovek…
 
Ulaziš u lift. Stiskaš dugme od podruma. A da možda ne ideš u magacin? Da spališ proklete formulare? Dramatično i simbolično.  Sve spali. Spali ovo leglo bluda i šunda.  Dimni signali, poziv na pobunu...Vrata lifta se polako zatvaraju. Polako, gotovo nečujno, tiho... Gledaš u njih dok se tako polako zatvaraju...Samo što se nisu... Evo, zatvorila... zatvorila su se. Mehanizam se pokreće i lift se spušta. Da li prepoznaješ gospodina iz ogledala? Zver, što svakog časa može da izađe napolje I da te išamara samo zato što ga tako umobolno gledaš. Pogledaj tu neočešljanu crnu kosu, upaljeno lice, upale oči i pogled silovatelja. Sreća tvoja pa je to tvoj odraz.  Lift se spustio. Do drugog sprata. Krenuo si sa trećeg. Ako neko pita kakav je lift, slobodno mu reci da je jebeno spor. Kako se ne bi ohladio, dišeš jako i duboko, spontano pljuckajući oko sebe. Time održavaš bes u životu.

Lift je konačno stigao dole i ti izlaziš. Nisi uspeo da se smiriš i sada te niko ne može više zaustaviti. Kad smo kod toga prati te onaj novi klinac što potpisuje formulare. Onaj što hoće da se dokaže, kao ti nekada. Pa da ga za deset godina prebace na pečate. Pa da jednog dana postane kontrolor grešaka. Ti to više ne želiš? Samo proveravam Aleks, malo se i šalim. Pre je on stigao stepenicama nego li ti liftom pa se sakrio u mrak da te sačeka, pa je zapalio cigaretu, pa je malo čačkao nos i oduševljavao se stvarima koje je tamo pronalazio, pa si ti stigao. Izbroj do tri i iz sve snage po bradi, onako iz okreta.  Jedan... Dva... Tri! Opa, spavanje! A sada pravo u magacin. Brzo!


Da li te je uplašila istina ili ohrabrila laž? 

(nastaviće se...)

Wednesday 11 March 2015

Ti i Ja


Ti i Ja

Ja tebe znam i ne verujem Ti. Gledaš me u oči i lažeš me, a ne vidiš me. Za tebe ne postojim...

Priheftao si me za marginu, a Ja sam tamo sreo ljude. Prave ljude, moje ljude, tvoji su lažni.  Želiš da pobediš, ali ne znaš za šta se boriš.  Ja sam već pobedio jer imam prave ljude, moje ljude, a tvoji su lažni. Ti izmišljaš, dok Ja razmišljam. Gledaš i zevaš, vidim i dišem. Dok Ti rušiš svojim mačem, Ja stvaram mojim perom.

Ti si zrno peska zaglavljeno u sredini peščanog sata, dok ostala zrna nabijeno čekaju u vremenu koje je isteklo, odavno maštajući da proteknu. Blokiraš im put. Ja sam zrno koje će te izbiti iz centra i zalepiti za dno na kojem ćeš ostati sve dok i poslednje ne pretekne na drugu polovinu, gde odavno pripada.  

Ja sam izgubljena generacija, a Ti izgubljen slučaj. Ti kažeš Ja, a Ja?


Wednesday 4 March 2015

Post-industrijsko društvo

Post-industrijsko društvo

Tradicionalno gostoprimstvo, hijena vam provali u kuću, išamara vas, pojede sve iz frižidera, odspava, ustane nervozna, sve polupa i otme bez imalo sluha, bahato i nezahvalno. Od upada, vreme nekontrolisano teče, a vas niko nikako da pita za zdravlje i to nije pristojno.

Šta je pristojno u post-industrijskom društvu, poharanom od strane pohlepnih hordi Ujka Sema, Velikog Medveda, malih žutih žednih ljudi sa Istoka, pustinjskih plemena koja su do juče jahala kamile, Sulejmana Veličanstvenog, žene brade, dačaka psa i majmuna sa činelama? Poharano, dabome, uz pomoć sitnih secikesa što veruju da su uhvatili kapital za muda kada odu u Španiju na letovanje, u all-inclusive hotel sa četiri zvezde.

Niko se nije prodao, kupili su nas. Ako želiš sniženje u tržnom centru ili kablovsku TV onda im veruješ, ako bi malo `leba onda  sarađuješ, a ako ti je više do igara onda si sklon izletima van vidokruga.Tehnološki - budućnost, istorijski – moderno doba, kulturno – inkvizicija, mentalno – pećina. Svuda naokolo klovnovi, smeju se sopstvenim vicevima, a publika plače. Intelektualci pobegli u šume, pa partizanski napadnu ponekad. Radnici ostali bez fabrika, mladi bez perspektive, muzičari bez bine, a ni ulica nije više ona dobra stara. Nova je!

U suštini, sve je novo, jer novi je vek. Nije on toliko ni nov, koliko malo kasni, ali pošto se nama ni ne žuri jer još nismo odlučili gde bismo, a u propast ne želimo baš odmah, sačekali smo ga.  I šta sada da radimo s njim? Šta god poželimo, kako šta ko voli i ume, ispašće od njega već nešto, to svakako... Neke stvari su se desile danas, postaće jasno jednoga dana i to je dobro znati.

Dobrodošli u post-industrijsko društvo, u društvo vazduha i ideja.