Saturday 24 December 2016

Kriza indetiteta

Kriza indetiteta

Čovečanstvo, jedan genijalan um, sklon mentalnom zastranjivanju, nema pojma šta zapravo želi, nema želju da shvati, ne shvata sebe, već prihvata bilo šta što čuje, naporno mu je da gleda, bole ga oči od onoga što vidi.
Glava mu se cepa na više delova, dok je ono stalno okreće u stranu, a na svakoj strani ima nešto od čega bi rado sklonilo pogled, pa to i čini, dok ga vrat sve više boli od stalnog istezanja.

A u glavi ključa, suočavaju se želje i mogućnosti, stvaralaštvo i destrukcija, loš primer i nedostatak dobrog... Arogancija se protivi vaspitanju, neznanje prosvetljenju, strah slobodi. Uprkos svemu, ono konstanto napreduje, napreduje do te mere da ni samo ne može da isprati svoj napredak. I kako onda da ne poludi?

 Taj blistavi um mora da prelomi, mora da sruši granice kojim samog sebe ograničava. I sada je tu negde, na granici, ali još uvek ne zna šta bi sa njom. Trebalo bi da vežba, da evoulira, pa da se malo prijatno iznenadi za promenu, a da bi u tome uspelo, dovoljno je samo razmišljati. Što više postojeće generacije razmišljaju toliko više će ostaviti narednim nešto od čega bi mogle započeti.

I otuda kriza indetiteta. Čovečanstvo se stalno nešto pita i što više odgovora pronalazi, postavlja više pitanja. To ne bi bilo uopšte loše, samo što ga od silnih pitanja hvata panika i kompleksi izbijaju na sve pore. Otima, ne zato što mu treba, već zato da ni drugi nemaju. Ako nema šta, a onda bar sreću.  Od toliko stvari koje bi mogle da se urade, čovečanstvu prosto pripadne dosada, smori se, pa se onda uhvati bilo čega samo da se zanima sa nečim, da ubije vreme, pa ubija svoju čovečnost. Kad mu je hladno, ono zakuva rat da se ugreje. Kada ga zasvrbi dlan, ono poseče šumu, pa od papira pravi pare. Kada je zemlja blatnjava, ono izlije tone betona preko nje, da ne prlja cipele. Kada napravi raketu, lakše mu je da je baci negde da padne, nego da je vine u visine.


Kriza indetita, neshvaćenost i strah od nepoznatog, sve zajedno daje jedan nestabilan, promenljiv i slab karakter, a sve to dok stoji na granici, dok pritisak raste. Tu je, na korak, da li će ga napraviti?

Dobro jutro

Dobro jutro

Kad se kaže da neko spava kao zaklan, ti prvi padneš na pamet. O takvom stanju se ovde radi, komatizovan si. Ničega nisi svestan, samo tvoje postojanje se lako može i bilo kako drugačije nazvati.  Tu i tamo naleti po koji košmar. Nisi baš siguran o čemu se tu radi, ali znaš da imaš gomilu pitanja na koja jednostavno ne možeš pronaći prave odgovore. Ali nije košmar zbog  pogrešnih odgovora, nego pitanja.  A pitanja se gomilaju i gomilaju, skupljaju na gomile. Pravi košmar. Znojiš se, preznojavaš… Boli te, sve jače, ispuštaš krik.

Vrisak te nosi, kada postane neizdrživo, kada sav podrhtavaš, preteći da se pretvoriš  u prašinu i kada misliš kako će zauvek ostati tako, postaješ svestan kome u koju si zapao. Odjednom si prisutan, ali nemaš pojma gde to.  Ništa se ne vidi. Ideš po mraku u sobi punoj razbacanih stvari, ivica od stola može izbiti na svakom koraku, strah te je da ne udariš glavom od luster. Pažlivo koračaš, rukama napipavaš okolinu, mirišeš novu teritoriju, želiš da je osetiš, sve to kako bi pronašao prekidač na zidu pored vrata i upalio svetlo.

Ako upališ svetlo, to će te probuditi. Da li želiš da se probudiš na nekom potpuno stranom, nebezbednom mestu gde bi sve moglo biti drugačije od onoga na šta si navikao? I na šta si ti to tačno navikao? Čoveče, bio si u komi celog život, tek što si pokazao prve znake dizanja iz iste, tek što su prvi zraci istine probili paučinu kojom si obmotan, a već se opireš. Mada, nije lako… Teško je prihvatati promene u nedostatku navika. Odbaci nepostojeći teret, nije on tvoja krivica, upali svetlo, osvrni se, možda se iznenadiš.

I onda, onda počinješ da sanjaš. To si čekao svo ovo vremene, zar ne? Čekao si snove, da šetaš kroz njih, da dišeš kroz njih, gde god da pogledaš, da ih ugledaš, svuda da ih čuješ i slušaš. Da ih živiš. I kada oni postanu baš uzbudljivi, kada treba konačno da se ostvare onako kako samo oni mogu, taman kada stigneš do najlepšeg dela, taman kada…budiš se.
Otvaraš oči, osvrćeš se. Tako to izgleda, ne znam šta si očekivao i zašto, ali to je to. Uglavnom, svideće ti se, vidićeš i sam, ali prvo ustani, protegni se malo, idi umij se. Proviri kroz prozor, pogledaj u dan. Probudio si se, sad možeš kako misliš da treba, ali ne zaboravi san koji si sanjao, on te je probudio…


Dobro jutro.

Magična soba

Magična soba

Postoji ta jedna magična soba. Svuda po njoj leže rasute knjige, naslagane jedna na drugu, u spirale, pružaju se prema tavanici. Knjiga po knjiga, stepenik po stepenik...

Magičnu sobu nije lako pronaći, postoji toliko mnogo drugih soba, ali samo je ona ta, jedina, magična. Lutao sam mračnim, vlažnim i hladnim hodnicima, išao od vrata do vrata, kucao na svaka i hvatao se za kvake...
Zidovi u magičnoj sobi su topli. Krase ih slike egipatskih kraljica i grčkih boginja. Video sam tamo i jedan sat, nema kazaljke, on pokazuje slobodno vreme, jer se u magičnoj sobi vreme ne meri...

Tako sam išao redom, od sobe do sobe. I ništa... Bile su prazne, prašnjave i trule, a meni je trebala magija. Sva vrata bila su otključana, pa sam bez problema prolazio kroz njih, a onda sam naišao na jedna zaključana. Iza njih, dopirala je muzika. Kakva je to melodija bila, čista harmonija, opijajući glas...

U magičnoj sobi postoji jedan mali prozor i on gleda na svet. Na prozorskoj dasci se nalazi jedna sakcija, a u njoj jedan kaktus. Kaktus je nežan i sočan, ali nepoverljiv, pa zato ima velike bodlje. Neka, ne kažem ja ništa, verujem da ima svoje razloge za to. I svet ka kojem je okrenut je velik...

Kucao sam, ali niko nije otvarao. Sagnuo sam se i provirio kroz ključaonicu. Tada sam je ugledao i odmah prepoznao. Iako su se moje oči susrele sa njom prvi put, srce je znalo odgovor. To je bila ona, magična soba...

Krevet u njoj je udoban i topao, zatrpan jastucima. Pored njega nalazi se upaljena sveća, a njen sjaj otkriva tajne. Magična soba je tajanstvena, zato i jeste magična.

Iako nisam mogao da uđem, nisam smeo da odem. To nikako, ne sada, kada sam je konačno pronašao. Sve što je trebalo da uradim bilo je da sačekam. Samo još malo strpljenja... Sklupčao sam se ispred vrata, a muzika me je uspavala. Uf, kakav je to san bio...a kada sam se probudio, primetio sam da su vrata odškrinuta. Ustao sam i pažljivo zakoračio unutra.

Na stočiću se puši šolja vrelog čaja, a pored nje smotan blant. Svuda naokolo knjige, naslagane jedna na drugu. Knjiga po knjiga, stepenik po stepenik, sve do tavanice, a na njoj zvezdano nebo. Tako je to sa magičnom sobom...




Mistik

Mistik
Popodnevni časovi, kafana je gotovo prazna, šanker stoji za šankom i polira čaše. Za stolom pored prozora, u samom uglu, sedi čovek u starom, izbledelom odelu, ali i dalje elegantnom. Ispred njega stoji flaša piva, a pored flaše puna čaša sa tri prsta pene skroz do vrha, i malo preko. U pepeljari zadenuta cigareta, tek zapaljena, a dim se diže gore, skroz gore do plafona, u pravoj, ali nemirnoj liniji. Čovek sedi mirno, s rukama spuštenim u krilo i gleda pravo ispred sebe. Pogled mu je upret u jednu tačku, on zna koju. O čemu misli? U kakvim je problemima? Sunce prodire unutra obasipajući misterioznog stranca. Šanker ga gleda iz profila. Rošavo, ali sveže lice, veliki grbavi nos i oči, skrivene iza sunčevog zraka. Ne može ni da proceni koliko čovek može imati godina. Nije siguran ni da li mu je kosa seda. Izgleda kao da jeste, ali  možda samo izgleda.

Da li je pobegao iz nekog petparačkog romana? Mogao bi biti strog, ali pravičan detektiv. Mogao bi biti iskusni poručnik koji gine na dužnosti dan pred penziju. Kockar, ucenjene glave jer mnoge je ojadio, kockar, prokockane sreće, kockar čije lica se ne čita. Možda je putnik kroz vreme, sveže pristigao iz pedesetih godina prošlog veka, pa razočaran u svoje vizije, seo u prvu kafanu ili oduševljen, svejedno, opet seo u prvu kafanu. A da nije iz službe, pa kao gleda ispred sebe, a zapravo snima šankera kako polira čaše?  Isto tako, čovek bi mogao biti i stolar, vozač, ekonomista…ali svakako je tajanstven, Mističan. Mistik. Takav lik…

Sedi tako u uglu kafane, ispred njega stoji flaša piva, pored flaše čaša sa tri prsta pene, skroz do vrha i malo preko, uzima je i otpija gutljaj. Pored flaše u pepeljari stoji cigareta i dim joj se uzdiše ka plafonu. Uzima je i uvlači dim. Ustaje. Staro, elegantno odelo i kožne cipele.
Dolazi do šanka, plaća račun i izlazi iz kafane. Šanker gleda za njim.

-      --  Da li si i ti video ovog čoveka ili sam ga to samo ja umislio? – upita šanker drugog gosta koji sedi na ivici šanka, u crnom gumenom odelu, sa  špicastom maskom na glavi, velikim crnim ogrtačem i slikom slepog miša na grudima.

-        -  Da, jesam – reče gost, posle kraćeg razmišljanja.

-      -   Uuu, izvini Betmene – nastavi razgovor šanker, blago iznerviram dramskom pauzom. 

-      -    Znači i ti si!? Dobro je taman sam mislio da sam prolupao – reče gost, obrazlažući dramsku pauzu.

-         - Uf, i ja. Idealan lik za izmisliti ga u glavi – šanker će, i nastavi da polira čaše.




Magla

Magla

Spustila se magla, i sa sobom donela pitanja. Siluete i obrisi, dahtanje i šaputanje, koraci svuda naokolo. Prigušeno svetlo, lutajuće senke. Probijaš se kroz maglovitu noć, tražeći pravi put, napipavaš sledeće skretanje, orjentišeš se po sluhu, pratiš pesmu. Šta magla krije?

Pod maglom svi liče na sve, da li prepoznaješ? Da li prepoznaješ grad, kakav jeste, a ne kakav bi mogao biti? Magičan je, vidiš ga, kako izvire iz nejasnoće, kako se nazire iza maglovitog zastora. Šta hoće od tebe? Pitanja, pitanja, sa maglom dolaze pitanja...

Klizava kaldrma, krivudave ulice, sećanja vrebaju. Pitanja su postavljena, a dobro pitanje je skoro kao tačan odgovor, kao ti. Kao ti srećo, patnjo, ljubavi, nado, tugo, misli, vero... Kao ti što si se sakrila u gustoj magli, kao ti što me pratiš, što mi dahćeš na uvo. Kao ti, što me čekaš iza ugla da mi pokažeš kuda dalje, da me potsetiš gde sam se to zaputio, da me tvoj sjaj vodi kroz ovu mističnu noć.  


Šta magla pokazuje? Šta si spreman da vidiš? Šta zaista želiš da vidiš? Kada zvezda zasija, a magla se povuče, jasno vidiš, siluete postaju drveće, obrisi zgrade, dahtanje i šaputanje se pretvara u ljude, koraci svuda naokolo. A ti srećo, patnjo, ljubavi, nado, tugo, misli, vero...i ti se jasno vidiš, najjasnije, daleko iznad svih i svega, eno te gore na nebu, smešiš se...

Friday 23 December 2016

Krila

Krila

Ne znaš koliko dugo ćeš još moći da izdržiš, bol postaje sve nepodnošljiviji. Nepoznat i stran, dalek, ali i te kako stvaran, ubojit. Znoj teče drhtavim telom, krhkom i lomljivom ljušturom. Stežeš pesnice, grčiš se. Grizeš se za usnu, metalni ukus krvi… Probada sa svih strana. Misli su ti neuhvatljive, beže, urlaju, sudaraju se i u prasku nestaju. Agonija. Osuđen si na agoniju, trajaće večno. Do kraja, pa onda ponovo iz početka. Osuđen na patnju, uplašen od sebe, od ljubavi.


Srce ubrzava, a misli se slažu u savršen niz. Postaje čisto. Postaje jasno. Kost ti se probija kroz meso, cepa ga na pola, pa ponovo izvire na drugom kraju, parajući kožu. Krv ti se sliva niz leđa, vrela je.  Osećaš veliko olakšanje, naglo postajš lak. Stisak pesnice ti labavi, širiš dlan. Otpuštaš vilicu, usne ti se razmiču. Bol je nestao, osećaš toplinu. Rastu ti krila…

Ko ubija labudove po Novom Sadu?

Ko ubija labudove po Novom Sadu?


Ko ubija labudove po Novom Sadu? Senke koje piju  krv nevine ptice kako bi postali ljudi pa da opet mogu da se pretvore u senke. A da nisu to izgladneli psi, gladni krvi, prerezanih vratova i iščupanih krila? Možda zemlja guta svoju decu, možda fali malo sreće. To sve, već ne možemo znati? Sigurno znamo da se  sve to dešava pod okriljem mraka, dok Novosađani mirno spavaju. I njihovi ljubimci mirno spavaju. I svi mirno spavaju. E tada, dok svi mirno spavaju, neko ide po gradu i traži labudove. Da ih očerupa i  pojede. Da ih osakati. Da ih siluje. Dok  grad mirno spava. Kad se probudi i ode na ajfon i kafu, pa vidi sav taj blud i nemoral onda popizdi. I negoduje, i negoduje. I boli ga. I onda, uveče se iskrada i ide da traži labudove po Dunavskom parku. On je taj. On to radi. Grad to radi. Ti to radiš. Ti ubijaš labudove po Novom Sadu?

Ego

Ego

Nanosi ti patnju, da bi umanjio svoj bol. Nabija ti krivicu za svoje neuspehe. Zavidi ti na svojim nedostacima. Misli da mu duguješ, dok neprestano uzima. Mrzi te, jer ne zna da voli. Prezire te jer živiš san, a on ne zna kako.
I evo te, bauljaš po mraku, dezorjentisan. Ništa se ne vidi, ne vidiš svoje pružene ruke. Ne vidiš svoje noge, pa ti je hod nesiguran i klimav. Udaraš malim prstom od sto, kako to boli. Rušiš vazu sa stola. Rušiš šolju sa pozdravima sa Tare. Oko tebe odjednom srča. I onda napipavaš šalter. Pališ svetlo. Vidiš ga. Nisi ga tako zamišljao...

Mislio si da je ogroman. Da je strašan, zato si ga i slušao. Zato si ga se i bojao. Zato si ga puštao i slepo pratio, dok te je on gurao od sebe, znajući da nemaš gde. Zato si se plašio da te ne uvredi, ponizi, rasplače...da te ne pogleda.

I sada stoji ispred tebe, slinav i upišan, upalih očiju i krivih zuba. Trese se. Bolestan je. I šta sada da mu radiš? Da mu opizdiš šamarčinu pa da ga zalepiš za zid? Zbog njega si polomio vazu iz dinastije Ming. Možda nije dinastija Ming, ali je svakako kineska. Ili da mu okreneš leđa i samo izađeš iz sobe, sada kada si upalio svetlo, vidiš gde su vrata? Ali zbog njega si slomio vazu, kinesku.

Nije to više ni bitno, samo te zajebava...

Pozorište

Pozorište

Odlučio sam da idem u pozorište, pa gledam repertoar. Večeras ima tombola. Dobre su nagrade. Treća premija je Orden Republike drugog reda, druga premija je vikend u Jagodini za celu porodicu, a u aranžman je uključena poseta ZOO vrtu, muzeju voštanih figura, džinovskoj svetlećoj fontani i olimpijskom selu, a prva premija je romantična večera za dvoje u skupštinskom restoranu sa starletom po izboru. Pravo učešća imaju svi poslanici, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji. Šteta, nikada nisam bio u Jagodini…
Ništa, listam dalje. Vidim, ove nedelje će u pozorištu biti održan sajam zapošljavanja. Traže se novi vozači, sekretarice, kafe kuvarice, portiri, baštovani, direktori javnih preduzeća, botovi, policajci komunalci, funkcioneri, savetnici, foto modeli,  kontrolori, žongleri, akrobate, mađioničari i astronauti. Ulaz je slobodan, ali je obavezna godišnja članska karta.  Ja to nemam, mrzelo me da čekam u redu…
Najavljena je i lutkarska predstava “Integracije”. Radi se o grupi ambicioznih ljudi koji, više od svega, samo žele da budu prihvaćeni i voljeni. Da bi to ostvarili oni prolaze kroz niz svakodnevnih okolnosti, intriga i ucena, istrajavaju na svom putu ma koliko on delovao nemoguć, vredno rade, ali ne troše zarađene novce, jer štede za put koji će ih na kraju odvesti u topli zagrljaj blagostanja i sigurnosti. Režiju i lutkarsku veštinu potpisuje neki lik iz Brisela, dobitnik brojnih međunarodnih priznanja.  Jedino što je predstava namenjena penzionerima i ostalim glasačima kako bi ih upoznala sa istinskim životnim vrednostima, tako da opet ništa od mene…
Možda ipak i ne odem u pozorište… Mislim, ima toliko predstava, prosto da čovek ne poveruje odakle im više motivacije i inspiracije. Ne znam…i nisam neki ljubitelj savremenog teatra kada bolje razmislim, nekako mi je sve to retro, kao da sam to sve već gledao negde ranije…

Možda se samo prošetam malo. Proćiću pored pozorišta svakako. Bude, tamo ispred, glumaca onih. Skupe se, pa igraju Don Kihota, Čekajući Godoa i tako te neke klasike, Šekspira i to. Šta znam, i nisu loši. Ako budem imao nešto sitno, ubaciću im u šešir… 

Glas

Glas

Buka, galama, vriska, bez reda, smisla i harmonije. Nerazumljivo i zlonamerno,  teško i vulgarno. Laž. Konfuzija i bol. Mučenje. Nemoć. Bes. Frustracija. Ludilo,stvarnost, iluzija… Pustinja.

Dezorjentisan, ne znaš kuda si se uputio, obmanut, zaboravio si odakle si krenuo. Počupano korenje, uvenuli listovi, šuplja kora. I kap kiše.
Pronađi me, sigurno postojim. Čuj me, tebi govorim.  Poslušaj me, da čuješ šta imam da ti kažem.  Zapiši me, da ne zaboraviš. Pročitaj me, da razmisliš. Razumi me, da bi me video. Pogledaj me,da me dodirneš. Uhvati me za ruku, čvrsto. Prati me, znam kuda te vodim. Oseti me, osetićeš sebe…

Jas am tvoj Glas. Utihnuo sam buku, nadglasao galamu, smirio vrisku, redom, razumno i harmonično. Lako i uzvišeno. Istina. Jasno i lekovito. Užitak. Moć. Sloboda. Mir. Melodija, stvarnost, magija… Pljusak.