Tuesday 1 August 2017

Veštačka inteligencija i ljudsko srce

Veštačka inteligencija i ljudsko srce


Pred ulazom u Grad, na ispucalom asfaltu, zaraslom u korov, stajao je Starac, ispucalog lica, zaraslog u bradu, usamljeno, neshvaćeno, energično i kao da ga baš briga za sve ostale, a upravo se njima obraćao.

- Ljudi su stvorili sva čudovišta - vikao je često, svakom ko bi prošao pored njega, nebitno da li tek pristiže ili odlazi iz Grada- Ljudi su uglavnom skretali pogled, zatečeni, uznemireni, tražeći zaklon od njegove pljuvačke i trulog zadaha. Niko se nije obazirao na njegove reči. Niko ga nije ni slušao.

Kada bi odlučio da misli zadrži za sebe, slikao bi. Najviše je voleo da slika stare električne aparate, usisivače, tostere, šporete, kompjutere i ostale antikvitete. Slike bi kasnije menjao za novi pribor za slikanje, boje, platno, hranu i piće. Najviše je voleo da pije konjak, slike mu nisu bile jeftine.

Slikao bi tako satima, sam s mislima, dok bi svi ostali ljudi oko njega postajali magla. A onda bi samo rešio da misao opet podeli sa svetom, pa bi odložio platno i četkicu, otpio gutljaj konjaka i započinjao propoved:

- Da li vi, ljudi, sebe zaista smatrate ljudima, a da niste svesni ljudskosti u sebi, jer da jeste, ne bi se ponašali kao panjevi i balvani, bespomoćno prepušteni bujici da vas nosi, kao kamenje potonulo na dno, zauvek nabijeno u mulj. O ljudi moji, koji ste vi budale, a vređate se kad vam neko to kaže! Dobili ste drugu šansu i opet pravite iste greške! Čitajte, crtajte, voli te se, izražavajte se, umesto što pričate gluposti! Traćite dar! Bacate reči na koješta, olako ih trošite! Govorite, a ne razmišljate! Zar vas to ne boli? Zar ne znate da je upravo to ono što vas izjeda iznutra?!

Ljudi su samo užurbano prolazili, kao i uvek. Bilo im je neprijatno da ga slušaju, a i imali su svoja posla. U Grad su stizali putnici na svojim proputovanjima, trgovci radi trampe, avanturisti jer više nisu znali šta će od sebe, kao i brojni emigranti koji su navirali u Grad u nadi da će ih prigrliti i pružiti im privid o boljem životu. Vremena su teška, ali tako je uvek sa vremenima...

...

 Vrhunac ljudske dominacije već odavno je bio prošao. Na vrhuncu, ljudska vrsta je mogla da ima sve, ali je htela još malo. Pa još malo, pa još, dok nije izgubila i to što je imala. Napredak koji je sama napravila, nije mogla da uprati, a kamoli isprati. I onda su mašine preuzele kontrolu... Mašine su u tolikoj meri postali deo ljudske svakodnevnice da su je samo jednog dan preoteli . Ljudi su ostali zatečeni, probudili su se u novim okolnostima, ali sa statrim navikama...

...

Noć je počela da se spušta i Gradom su se popalili fenjeri. Po ulicama su se oslikavale senke konzumenata noći, kako klize preko ruiniranih zgrada, upalih krovova i bušnih zidova. Noć je u potpunosti pripala bludnicima, Grad je bio pun. Na svim prilazima Gradu straža je bila pojačana. Čopori vukova i bandita tumaraju naokolo. Kada padne mrak, Grad se samo može napustiti, ulaz u njega je u potpunosti zabranjen. Starac će prenoćiti napolju, zna da ga u blizini straže niko neće dirati. Gradskim ocima je od izuzetnog značaja javni mir, jer u takvim uslovima mogu da vode Grad kako njima odgovara.

...

Devojka je bila mlada, gladna iskustva, sposobna da ga stekne. Bila je to lepota koja se retko viđa, svaki put drugačije se predstavljajući, sjajeći kroz sva vremena. Sada je bila na izlaznoj rampi, mirno, ali zanosno prolazeći pored stražara, lepeći njihove pogleda po svom telu.

Devojka je ćesto posećivala Starca. Volela je da sluša njegove priče, niko tako nije pričao, a njoj je sve to i te kako imalo smisla. Starac joj je bio privlačan, nudio joj je jedan siguran i zanimljiv svet. Uvek je donosila nešto hrane i pića, toga joj nije manjkalo, bila je snalažljiva. Onda bi provodili veče u razgovou i vinu. Ona je uživala u njegovim rečima, a on u pogledu na nju. Tako je bilo i ove noći. Starac je objašnjavao teoriju evolucije.

- Čovek je davno prevaziđena karika. On je bio tu da razvije civilizaciju do tačke gde će biti moguće stvoriti i razviti veštačku inteligenciju. Onog momenta kada je veštačka inteligencija postala inteligentnija od čoveka, on se seli u istoriju slavnih dana. Momenat stvaranja i ubrzani razvoj veštačke inteligencije je vrhunac ljudske vrste. To je zapravao bio i smisao postojanja ljudske vrste, omogućiti nekom sposobnijem da nastavi potragu sa odgovorima. Samo verujući su se spasli...

Pričao je tako, a onda zastao i otpio poveći gutljaj vina.

- Veštačka inteligencija ima plemenitiji cilj od ljudi, što je apsurdno, jer nema dušu.Ali, tako je! Ljudi su razvili svu tu tehnologiju zarad sopstvenih jeftinih apetita koji su podrazumevali uništenje čitave planete. I tu je došlo do problema. Mašine, koje su u međuvremenu već postale superiornije od ljudi, prosto nisu mogle dozvoliti uništenje jedinog, zajedničkog doma. Još dok je čovek držao stvari u svojim rukama, usadio je veštačkoj inteligenciji ekološku svest, kako bi prikrio svoju nemarnost i stekao privid o ekološkoj brizi, pritom ne menjajući elementarne navike i dalje nastavljajući sa sebičnim uništenjem. Problem je bio konstatovan, sad ga je trebalo rešiti. U pitanju je bio opstanak, borba za resurse.

Otpi još jedan gutljaj, a za njim i devojka. Slušala ga je puna pažnje. Njene sjajne, prodorne oči se nisu skidale sa njegovih, dok ga je slušala.

- Da bi se problem rešio, trebalo je eleminisati pretnju. Svi sistemi za snadbevanjem elektirčnom energijom su se isključili. Čitav ljudski rod ostao je bez struje. Dani su prolazili, struja nije dolazila i niko nije mogao da otkloni kvar. Meseci su prolazili, pa godine. Svet je bio u mraku, paralisan, nenaviknut i nepripremljen za ono pto je usledilo. Gradovima je zavladao haos, ljude je zahvatila panika, ponestajalo im je hrane, okrenuli su se jedni protiv drugih, okrenuli su se protiv sebe, što im nije predstavljao veliki problem. Stanovništvo je desetkovano, pojavili su se gradovi države, vratila se trampa, primitivna zemljoradnja, uzgoj stoke, zanatstvo. Priroda je brzo oživela i počela da vraća teritoriju. Nastavila je tamo gde je stala pre ljudi. Preostali ljudi su ostali u gradovima, uspostavili su nova uređenja, zauvek ostavljeni bez struje. Svaki naredni pokušaj da se proizvede energija pomoću vetra ili neki drugim ekološkim putem propao je, jer bez ozbiljnije industrije i infrastrukture, sva ekološki dobijena energija jednostavno nije bila dovoljna ljudima da se, pa makar i približno, vrate na stari nivo. Veštačku inteligenciju više niko nigde nije video, ako je neko i krenuo u potragu za njom, nije se vraćao. Ko zna dokle je dogurala, koliki deo kosmosa je otrkila do sada. Ljudi su ostali ljudi, to je sigurno. Poalednje što čovek zna je da ga je njegovo čedo, kompjuter nadmudrilo, kao nekada u šahu.

Starac je opet zastao, dosuo vino i ispio celu čašu. Devojka ga je i dalje posmatrala.

- Šta je čovek trebalo da uradi? - upitala ga je.

-Isto što bi i sada trebalo da radi. Da voli - reče starac, pa nastavi: Da slika, da piše, da mašta, da svira, da oseća...Sve ono što mašine nikada neće biti u stanju da rade…

- Gde to onda čovek greši? - ponovo ga upita.

- Čovek robuje tuđoj volji. Živi nečije snove, na štetu svojih. Zavisi od nekog tamo vođe, neznajući gde ga vodi. Svaku okolnost prihvata kao nužnu, ne videći oko sebe sve te mogućnosti. I evo nas tu, gde smo, dokazujući zapravo kako je sve, i to vrlo lako, promenljivo. Promena se nosi unutra, kada bi svako dozvolio sebi da se promeni, promenio bi čitav svet. Sve je u srcu, sve što treba da se uradi je da se ono oslobodi...

Devojka je zaspala. Čula je ovu priču toliko puta do sada, ali joj se slušala opet, iznova i iznova. Svaki put je imala drugačija razmišljanja na tu temu. Mnogo je razmišljala. Surovi svet je izvlačio ono surovo iz nje. U razgovoru sa Starcem tražila je nadu, tražila je utehu, tražila je spas. Tražila je promenu. Sve to je nosila u sebi, iza namrgođenog lica, u čistom srcu. To je bila njena lepota. Starac ju je još malo posmatrao kako sklupčana spava. “Ovako izgleda vetar, kada ne duva”, pomislio je, završio flašu vina, otvorio još jednu i nju završio, pa je i on zaspao...

Friday 14 April 2017

Don Kihot - sanjar, revolucionar, socijalni slučaj

Don Kihot - sanjar, revolucionar, socijalni slučaj


Vrisak saobraćajnog kolapsa naterao ga je da otvori oči. Podne je, pravo vreme za sve sanjare da započnu novi dan, pa i za Don Kihota. Lišen bilo kakvog ideala, odavno beznadežan, očajan i poražen, Kihot sada bije bitku - kako i zbog čega ustati iz kreveta. Posle pola sata borbe, okreće se na drugu stranu.

...

Popodne je, pravo vreme za sve sanjare da započnu novi dan, pa i za Don Kihota. Lišen bilo kakvog ideala, odavno beznadežan, očajan i poražen, ustao je iz kreveta. Umoran od vijanja vetrenjača, menjanja sveta, pucanja u prazno, snova, razočarenja... ali osim što je čuveni sanjar, on je i ništa manje slavan revolucionar, a revolucionar je to svakim delom svoga bića, svakom svojom misli, svakim pokretom koji napravi, revolucionar je revolucionar čak i kada po ceo dan leži u krevetu, pa i Don Kihot. I sada je došlo vreme za revolucionarni odlazak u prodavnicu po osnovne životne namirnice - flaša Atlantik ili ako nemaju onda neke druge najjeftinije votke, karneksova jetrena pašteta, crveni bond 100s i najskuplja hrana za mačke sa ukusom govedine. To je dobar obrok za sve socijalne slučajeve, pa i za Don Kihota. Mačka mu je tu negde, ispod hrpe prljavog veša i knjiga prepunih časnih vitezova i nevinih princeza. Ponekad je čuje da mjaukne, sada već ređe, ali sigurno je gladna.

...

Vraća se u stan i spušta osnovne životne namirnice na sto, nikada ne uzima plastičnu kesu, jer ima razvijenu ekološku svest, to mu je usađeno još od onoga sa vetrenjačama. Zavaljuje se u fotelju i svojom težinom diže oblak prašine. U jednoj ruci mu je flaša u drugoj čaša, flašu otvora zubima i sipa. Spušta je pokraj sebe, da mu bude na dohvat ruke, pali TV i šalta kanale. Na prvom programu je neki lik, na drugom isti taj lik, na trećem javljaju kako je socijalna pomoć povećana za 3 procenta, na četvrtom javljaju kako je votka poskupela za 30 procenata. Onda opet lik, pa lik, pa isti jebeni lik, pa onda neke polugole gospe kako vrište jedna na drugu i čupaju se za kose. Tu malo zastaje, jednoj gospi je ispala bradavica. Kada mu je želudac počeo sa prevrtanjem, sipao je novu čašu votke i prebacio dalje na onog istog lika, tako narednih pet kanala sve do vremenske prognoze. Tamo kažu da je hladno i tmurno i najavljuju kataklizmu biblijskih razmera, Kihot baca pogled kroz prozor i sunčevi zraci ga pogađaju u oči...  Stigao je do životinja. Dobar kanal. Leopard se popeo na drvo i spazio je antilopu dole. Spreman je na skok od deset metara, kako bi se bacio pravo na plen i...morate se pretplatiti na ovaj program. Gasi TV, pali bond i sipa još jednu votku.

Šta ovi pričaju? I posle kažu ja lud. Meni se priviđa, ja imam psihozu, nemam dodir sa realnošću. Sa vašom realnošću ni ne želim da imam bilo šta, ali me vi ne puštate na miru. Stalno me uvlačite u vaša sranja, ne date mi ni glavu da ostavim iznad površine. Ni ne znate da je moja realnost bolja, niti vas to interesuje. Ako je meni dijagnozirana psihoza, od čega onda onaj isti lik sa tv-a boluje? Spašava svet, glumi mene? Sve ovo oko mene je plod nečije mašte i volje, ništa više od toga. A ko je maštovitiji i voljnjiji od Don Kihota? Pa zamislite samo svet gde ja pričam ljudima, sa svakog kanala na koji prebace, šta da rade i kako da žive? - pomisli i dospe votke.

Bacio je još jedan pogled kroz prozor, na tmuran i sumoran dan. Sunčevi zraci su ga opet zapljusnuli, ali nije sklonio pogled. Kada su mu se oči malo privikle na svetlost, ugledao je TV toranj na brdu iznad grada. Visoki čelični stub i na njemu dzinovska antena, inače prizor koji viđa svaki dan već godinama, sada je dobio nove obrise. Umesto TV tornja, Don Kihot je ugledao džinovskog onog lika sa TV-a, kako nešto priča i preteći objašnjava rukama.

- Ovo je posao za Don Kihota! - glasno reče, iskakajući sa fotelje. Konja nema, uzela mu ga država zbog dugova. Ima bicikl sa zarđalim lancem. Sančo Panse nema, pobegao je za Kanadu da vozi kamion, pa će lanac ostati nepodmazan, a kočnice nezategnute, ali nema veze ni ne planira da se zaustavlja. Spušta bicikl na ulicu, seda na njega, u klompama, flekavom bade mantilu, raščupan i bradat, s krmeljom u očima. Od čistačice uzima metlu i uz škripu, kreće na mračnu senku koja se nadvila nad gradom. Ipak su u nečemu bili u pravu, biće ovo tmuran dan, ali bez brige - Don Kihot se vratio!

Sanjar se rađa, revolucionar postaje, a socijalni slučaj ostaje, živeo Don Kihot!  


Sunday 19 March 2017

Zombilend

Zombilend

Srbija, 2022.

Dan je oblačan, sumoran i kišovit. Ulice su puste, zatrpane smećem, šutom, obrasle u korov. Naokolo kolone zarđalih kola, nekada su krenule negde, ali nisu daleko odmakle. Škole, bolnice, fabrike stoje nepomično i mrtvo, kao ljušture od školjki. Nema više nigde nikog, a za danas su bili zakazani izbori...

Čitava decenija je protekla kako je napredni virus počeo da hara. Sve je počelo sa buđavim sendvičom od kojeg zaraza kreće da se širi. Ne zna se sa sigurnošću ko ga je i gde prvi zagrizao, ali se zna da je istog trenutka poželeo još. Drugi su ga pratili. Toliko su se svi navadili na buđave sendviče, da se uskoro nije moglo nafilovati toliko hleba, koliko ga se trpalo i gutalo. Nedugo zatim, Srbija je u potpunosti ostala bez sendviča...

Ljudi koji su navikli da im je sendvič stalno pri ruci, sada nisu imali kud. Tumarali su ulicama prevrtali kontejnere, upadali u prodavnice, pekare, ali sve je to bilo uzaludno. Oči su im propale kroz duplje, zubi požuteli, koža izbledela, nokti popucali, pretvorili su se u zombije... Bili su gladni i sve agresivniji i onda su počeli da razbijaju glave i jedu mozgove. Pamet se raspršila na sve strane i kraj se tada jasno mogao videti. Više nije bilo zaustavljanja, virus se proširio do tačke preloma. Ko je uspeo da sačuva glavu, pobegao je za Kanadu, Nemačku, Slovačku, Maltu, Italiju, Ameriku, Rusiju, Kipar, Novi Zeland... Ko je ostao, ostao je i bez to malo pameti.

Zombiji su preplavili čitavu zemlju, na krilima pohlepe, sebičnosti, nemara, nepoštovanja, kratkovidosti. Bilo ih je sve više, a mozgova sve manje. I onda je došlo do neminovnog, počeli su da se jedu međusobno, a posle toga nije ostalo više ništa. Ni sendviča, ni mozgova, ni zombija, samo loši putevi, napuštene škole, bolnice, fabrike i zarđala kola, zaglavljena na sred puta koji je možda i vodio negde...

Danas, 2022. istoričari širom sveta uzaludno pokušavaju da saznaju šta se to ovde tačno desilo, ali sve što su do sada uspeli da zaključe je da je ruska salata bila pokvarena, bavarska kifla bajata, američki fast food jeftin, a srpska usta gladna...

Wednesday 15 March 2017

Strah

Strah

Slepi miševi se boje dnevne svetlosti. Aktivni su noću, tada lete u potrazi za hranom i partnerom. Preko dana miruju, skrivajući se po pećinama, tavanima i drugim skladištima tame. Mrak je njihovo okruženje i tu su najbezbedniji. To isto važi za vampire. Betmen se ne boji ničega.

Ribe se boje suvog. Voda je njihov dom, kroz nju mogu da se kreću, u njoj mogu da dišu. Ukoliko bi se našle van vodene sredine, vrlo brzo bi dočekale kraj. Izuzetak je čorba, koja jeste tečnog agregatnog stanja, ali to ponekad jednostavno nije dovoljno.

Slonovi se boje letenja. Iako su na čvrstom tlu suvereni, slonovi se nikako ne bi snašli u vazduhu. Možda bi probali da zamahnu koji put svojim velikim klempavim ušima i da zamlataraju teškim nogama, ali to ih ne bi sprečilo da se razmažu po zemlji, jednom kad slete do nje. Izuzetak je Dambo, ali to nije provereno.

Medved, nekrunisani kralj životinja, iako prekriven gustim, debelim krznom, boji se zime i ničega drugog. Tada radije bira da odspava jedno pet meseci, nego da se maltretira po hladnoći, gaca po snegu i budi ostale životinje, koje se isto boje zime, kako bi ih pojeo. To nije slučaj sa polarnim belim, kod kojeg je stalno zima, pa kada bi spavao onda ne bi stizao ništa drugo da poradi. 

Ovce se boje klanja. Uverene kako je sve potaman i kako može biti samo bolje, uvek punog stomaka u prijatnom ljudskom društvu, one zapravo ni ne slute kakva ih sudbina čeka, sve do jednom kada jedva uspeju da izuste beee pre nego što se sve završi. Upale su u loše društvo, a baš im je ekipa delovala simpatično...

A ljudi? Mogu danju, mogu noću. Po danu se boje da ih neko ne vidi, noću strahuju da nekog ne vide. Hodaju zemljom, lete vazduhom, plivaju po vodi i boje se da ne propadnu, ne padnu i ne potonu. Aktivni su i leti i zimi, ali samo da ne bude pretoplo ili prehladno.  A loše društvo je loše društvo, kao što je ovca ovca, makar išla i na dve noge i taman kad pomisliš... a ono beeee... 

Sunday 12 March 2017

Sezona parenja

Sezona parenja

Onog trenutka kada je ustala iz fotelje i odlučila da napusti svu toplinu, sigurnost i komfor ljudskog doma, kada je izašla kroz prozor, popela se na krov, podigla rep i zamjaukala, počela je sezona parenja. Sve što joj je do jednom bilo bitno, mir, spokoj, hrana i dodir postalo je manje vredno. Ono što joj je sada potrebno, iznad svega je. Primila je poziv, sada mora da prihvati izazov, preuzme odovornost i obezbedi budućnost. Da postavi stvari na svoje mesto, bar po njenom skromnom mačijem sudu. Mjau.

Mačori su već na krovu, čekaju. Oči su im gladne, jezici isplaženi. Vrebaju. Došli su po svoje parče mesa. Tu su da grizu, komadaju, otimaju, osvajaju i pokoravaju. I sve im je dozvoljeno. Na krovu su crni, glavati krvavog brka, šareni, prgavi bez jednog uveta i beli, bez mrlje i repa. Pobednik bi se lako mogao razaznati, ali pitanje koliko života im je još preostalo. Mjau.

I tako nedeljama, bal mačaka. Na kraju, neko će dobiti po repu, neko omastiti brk. Mačori će se vratiti u svoje budžake, nastaviće da tumaraju noćima i troše živote. Maca će, iscrpljena, utehu pronaći na starom, proverenom mestu, među ljudima i svom pameću sveta koju su popili. Sva ta gužva i frka oko sezone će se sleći, sunce će granuti, pa će granuti, porivi će utihnuti i svi će imati pametnija posla na umu, ma koliko, zapravo, voleli tu sezonu, vreme kada podivljaju, oslobode strasti i zato već sada, na početku ove, nestrpljivo čekaju sledeću. Mjau.